Ja sam jedan od onih koji su rezultate izbora saznali tek kad su u ponedjeljak ujutro, nakon doručka, uključili mobitel i počeli surfati. I samom mi se to činilo pomalo suludo, vis-a-vis posla i klime u kojoj živim, sve dok u moru bezvezne političke propagande i britkih dosjetki njihovih navijača nisam pročitao da na izbore nije izašlo gotovo 50 posto birača.

Osobno uvijek glasam, makar zgužvao listić ili zaokružio sigurne luzere. Tako je bilo i ove godine, glasao sam, ali sam za izbore zainteresiran isto onoliko koliko i ona polovica birača koja na birališta nije ni otišla. Mislim da ne treba mnogo objašnjavati zašto, pa treći je dan nakon izbora i sve o čemu političari trube je čiji je plavlji, a čiji crveniji, tko bi zasjeo u koju fotelju, tko dolazi, tko odlazi i tko se i kako više veseli svom ispraznom političkom marketingu.

Kontrola ulaganja 
A sve što od političara posljednjih nekoliko godina slušamo i jest isprazan politički marketing. Imamo dvije velike stranke organizirane kao društvo prijatelja koji si međusobno dijele fotelje u državnim tvrtkama, znalački prepoznaju stručne sugestije pri izradi javnih natječaja, nekim čudom uvijek kao najbolju prepoznaju također prijateljsku ponudu, kontroliraju tko smije ulagati itd.

Zato te tvrtke i nisu privatizirane, recimo da su im dionice razdijeljene mirovinskim fondovima ili izravno građanima da popune svoj proračun, samo da nad njima izravnu kontrolu nemaju političari. Danas je treći dan od izbora. Znači polovica tjedna u kojem će Hrvatsku, kao i prošli, i tjedan prije toga, napustiti u autobusima i na druga načine tisuću do 1500 Hrvata u najboljim godinama. Oni u ovoj zemlji ne mogu pronaći posao, ne vide ovdje budućnost, nemaju dojam da funkcionira pravna država i mnogo drugih stvari. Zadnja tri dana, s druge strane, nitko ne priča o njima. 

Poduzetnici bez birokracije
Umjesto toga, slušamo jadikovke 151 žena i muškaraca koji su si osigurali ugovore o radu na iduće četiri godine s plaćom od oko 15 tisuća kuna i brojnim povlasticama. Sve što su rekli ili ne žele ili ne znaju provesti u djelo, ništa ih na rad ne obvezuje, obavezno radno vrijeme nemaju, a za sve što kažu imaju imunitet. Ko bubrezi u loju. Hoće li štogod promijeniti? Pa primjerice, Hrvatskoj bi trebalo snažno malo i srednje poduzetništvo. Mogućnost da svaki punoljetni građanin, kada to odluči, može odmah krenuti u poduzetništvo. Bez birokracije. Da se građanima daju ista prava kao i malim poduzetnicima.

Drugim riječima, da građani ne moraju za svoj hobi ili dodatnu zaradu otvarati obrt ili j.d.o.o. već da sami odmah mogu ispisati račun na svoje osobno ime, da ne moraju voditi knjigovodstvo, da mogu za to koristiti svoju osobnu karticu tekućeg računa, da im se za takav biznis priznaju troškovi i da ih se do određenog iznosa oslobodi poreza. Hrvatskoj treba mogućnost razvoja mikropoduzetništva po čemu bi bili izjednačeni s drugim građanima EU, što sada nisu. Također, treba nam porezni sustav koji će takve mikropoduzetnike stimulirati da zatim otvore obrte i tvrtke. Ne da se građane na to sili, kao što je slučaj sada.

Situacija u kojoj je danas malo i srednje poduzetništvo opterećeno mnoštvom regulative, od toga da postoji "zagrebački" engleski i "zadarski" engleski, jer turistički vodići moraju imati položena oba žele li voditi turiste od Zagreba do Zadra, te slične nebuloze poput one da tvrtke koje proizvode softver moraju plaćati harač Hrvatskoj turističkoj zajednici, koja gospodari najbogatijim sektorom u državi, a kojima se štite lokalni proračuni i razne metastazirane cehovske organizacije, takva situacija samo pomaže iseljavanju.

Nema rasterećenja
Sve vlade do sada imale su dojam da su malo i srednje poduzetništvo rasteretile administracije. Međutim, istina je da nisu. Mali i srednji poduzetnici, znači oni koji čine gotovo 99 posto svih poslovnih subjekata u Hrvatskoj, 65 posto zaposlenih i 50 posto BDP-a, prije nego se počnu baviti svojim poslom prvo se moraju baviti administracijom. Koja im je korist od toga tko je na vlasti? Nema je.

Mnogi koji odlaze to su shvatili i nažalost, više nemaju snage tražiti tu promjenu. Polovica birača očito to sve jače osjeća, a druga polovica, oni gorljivi navijači i dvije velike ekipe, još uvijek ne pokazuju da razumiju. Možda im postane jasno kad shvate da im i rođena djeca žele ići van, u neke druge zemlje, gdje mogu slobodno razvijati svoje potencijale. Upravo taj novi val emigracije je ono što mi se čini da se sada sprema. Tužna je istina, naime, da se mnogi danas žale na to, da im odlaze ili se pripremaju otići njihova djeca, kojima novca ne manjka, ali ne žele živjeti u zemlji gdje se sve svodi na politički marketing i ništa suštinski ne mijenja na bolje.