Globalni trgovinski sustav naći će se na važnoj prekretnici krajem ove godine koja je bila odgođena kad se Kina pridružila Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO) prije gotovo 15 godina. Sjedinjene Američke Države i Europska unija moraju odlučiti hoće li se početi ophoditi prema Kini kao prema "tržišnom gospodarstvu" u svojoj trgovinskoj politici.

Nažalost, dok se situacija sve više zakuhava tijekom ove godine, uvjeti tog izbora jamče da ništa neće biti učinjeno po pitanju većih propusta globalnog trgovinskog režima. Sporazum Kine o pristupanju WTO-u, potpisan u prosincu 2001., omogućio je trgovinskim partnerima te zemlje da se prema njoj ophode kao prema netržišnom gospodarstvu (NME) u razdoblju u trajanju do 15 godina. Status netržišnog gospodarstva uveliko je olakšao zemljama uvoznicama uvođenje posebnih pristojbi na kineski izvoz u obliku antidampinških carina. Mogle su konkretno iskoristiti troškove proizvodnje u skupljim zemljama kao zamjenu za stvarne kineske troškove, što je povećavalo vjerojatnost dampinga, kao i procjenjene dampinške marže.

Danas, iako su brojne zemlje, poput Argentine, Brazila, Čilea i Južne Koreje, već počastile Kinu statusom tržišnog gospodarstva, dva najveća svjetska gospodarstva – SAD i EU to još nisu učinile. Međutim, neovisno o tome što one učinile, antidampinške mjere nisu primjerene za rješavanje zadataka vezano uz pojam nelojalne trgovine – ne zato što su bojazni po tom pitanju neosnovane, već stoga što ta problematika uveliko premašuje damping. Antidamping pogoduje najgorem mogućem protekcionizmu, dok istovremeno nema učinka na zemlje kojima je neophodan legitiman politički prostor.

Monopoliziranje tržišta
Ekonomistima antidampinške mjere propisane pravilima WTO-a nikad nisu bila drage. Isključivo iz ekonomske perspektive, prodaja po cijeni ispod troškova proizvodnje ne predstavlja problem za gospodarstvo uvoznika pod uvjetom da tvrtke koje usvoje tu strategiju imaju malo izgleda za monopoliziranje tržišta. Stoga domaća politika tržišnog natjecanja obično nalaže podastiranje dokaza o praksi netržišnih oblika ponašanja ili vjerojatnost uspješne gramzivosti.

Međutim, sukladno propisima WTO-a, prodaja po cijeni ispod troškova proizvodnje od strane izvoznika dostatna je za nametanje uvoznih pristojbi, čak i kad se radi o standardnoj praksi tržišnog ponašanja – kao što je slučaj tijekom gospodarskih recesija. Uslijed ovih i ostali proceduralnih čimbenika antidamping je omiljeni način među tvrtkama za dobivanje zaštite od njihovih stranih rivala u teškim vremenima. Svjetska trgovinska organizacija ima poseban "zaštitni" mehanizam koji omogućava zemljama privremeno podizanje pristojbi kad uvoz uzrokuje "ozbiljnu štetu" domaćim tvrtkama.

Ali proceduralne zapreke su veće uslijed zaštite i zemlje koje ih koriste moraju kompenzirati oštećene izvoznike. Brojke govore same za sebe. Još od osnutka WTO-a 1995., uvedeno je više od 3000 antidampinških pristojbi (dok se Indija, SAD i EU smatraju njihovim najvećim korisnicima). Analogni broj zaštitnih mjera iznosi samo 155 (dok su zemlje u razvoju njihovi najveći korisnici). Očito je da je antidamping omiljeno trgovinsko rješenje. 

Nepravedno natjecanje
Međutim globalni trgovinski režim mora se, uz pitanja ekonomske učinkovitosti, pozabaviti također pitanjima nepristranosti. Kad se domaće tvrtke moraju natjecati s, primjerice, kineskim tvrtkama koje imaju financijsku potporu vlade s izdašnim resursima, igralište postaje iskrivljeno na načine koje većina ljudi smatra neprihvatljivim. Određene vrste kompetitivne prednosti potkopavaju legitimnost međunarodne trgovine, čak i kad (kao u ovom primjeru) one mogu implicirati agregatne ekonomske dobrobiti za zemlju uvoznika. Stoga antidampinški režim ima političku logiku. Kreatori trgovinske politike podrobno su upoznati s tom logikom te stoga antidampinški režim i postoji u sadašnjem obliku, što omogućava relativno laku zaštitu.

Međutim, trgovinski dužnosnici nikad nisu razmotrili činjenicu da pitanje nepristranosti ima znatno širi raspon od dampinga. Ako nije pravedno da se domaće tvrtke natječu sa stranim entitetima koji uživaju subvencije ili potporu vlastitih vlada, onda je na sličan način nepravedno da se domaći radnici natječu sa stranim radnicima kojima nedostaju temeljna prava poput kolektivnih pregovora ili zaštite od zlostavljanja na radnom mjestu? Nisu li tvrtke koje uništavaju okoliš, koje koriste dječju radnu snagu ili čiji uvjeti zapošljavanja dovode radnike u opasnost također izvorom nelojalne konkurencije? Takva pitanja vezana uz nelojalnu trgovinu nalaze se u srži antiglobalizacijskog pokreta.

Ipak, legalna trgovinska rješenja ostavljaju im malo prostora izvan uske komercijale sfere prodaje po cijeni ispod troškova proizvodnje. Radnički sindikati, nevladine organizacije koje se bore za ljudska prava, skupine potrošača ili ekološke organizacije nemaju izravan pristup zaštiti na način na koji ga imaju tvrtke. Trgovinski stručnjaci već su dugo oprezni po pitanju izlaganja režima WTO-a pitanjima o radnoj snazi i okolišnim standardima ili ljudskim pravima, uslijed bojazni od delikatnog područja protekcionizma. Međutim, postaje sve jasnije da zaobilaženje tih pitanja uzrokuje još veću štetu. Trgovina sa zemljama čiji se ekonomski, društveni i politički modeli znatno razlikuju povlači sa sobom istinske bojazni vezano uz legitimnost. Odbijanje priznanja takvih bojazni ne samo da potkopava te trgovinske odnose; ono također ugrožava legitimitet cjelokupnog globalnog trgovinskog režima. 

Prednosti trgovanja
Ništa od toga ne podrazumijeva da demokracije ne bi trebale trgovati s nedemokratskim zemljama. Stvar je u tome da komercijalna logika nije jedini način razmatranja koji bi trebao upravljati njihovim ekonomskim odnosima. Ne možemo izbjeći – pa se je stoga neophodno suočiti – s dilemom da prednosti trgovanja ponekad dolaze nauštrb tenzija u domaćim društvenim sporazumima. Javna rasprava i promišljanje jedini su načini putem kojih demokracije mogu razabrati različite vrijednosti i kompromise koji su dovedeni u pitanje. Trgovinski sporovi s Kinom i ostalim zemljama prilika su za izražavanje – a ne potiskivanje – tih pitanja te stoga prilika da se napravi važan korak prema demokratizaciji globalnog trgovinskog režima. 

© Project Syndicate, 2016.