Grčka nova vlada, vođena Syrizom, strankom koja se protivi strogim mjerama štednje, suočava Europu s izazovom s kakvim se još nikad nije morala suočiti: hvatanje u koštac s nacionalnim dužnosnicima koji su izvan tradicionalnog europskog mainstreama.

Syriza je u mnogo čemu radikalna stranka i njena stajališta vezano uz gospodarsku politiku često se opisuju kao ekstremno lijevo orijentirana; ali dug koji je stranka preuzela i stroge mjere štednje podržavaju brojni potpuno mainstream ekonomisti u Europi i Americi. Pa po čemu se onda Syriza razlikuje? Svi pregovori između dužnika i vjerovnika uključuju blefiranje i glasno hvalisanje u određenoj mjeri. Ali grčki nekonformistički ministar financija Yanis Varoufakis smjelo je predstavio svoj slučaj pred medijima i pred javnošću na način koji jasno pokazuje njegovu odlučnost da neće birati sredstva u postizanju svog cilja.

Možemo očekivati da će pregovori između Grčke i Trojke (Europske komisije, Europske središnje banke i Međunarodnog monetarnog fonda) biti uglavnom usredotočeni na postizanje sporazuma vezanog uz gospodarstvo u ovom trenutku. Ali to bi bilo nerealno. Njemačka, zajedno s manjim zemljama vjerovnicima, nepopustljiva je po pitanju bilo kakvog popuštanja mjera štednje i neumoljiva po pitanju da strukturna reforma mora ostati uvjet za daljnje financiranje. Ona misli da bi nuđenje lakših uvjeta bili gospodarski kontraproduktivno, jer bi dalo Grcima priliku za povratak starim lošim navikama.

Troškovi domino efekta 
Stoga ono što se odvija pred našim očima nije racionalna rasprava o ekonomiji već čisto cjenkanje. I jedina krhotina pregovaranja od strane Varoufakisa je implicirana prijetnja da bi Grčka mogla napustiti eurozonu (takozvani Grexit – izlazak Grčke iz monetarne unije). Prijetnja je samo implicirana; većina Grka ne želi Grexit, a Varoufakis i grčki premijer Alexis Tsipras u posljednje vrijeme prezaju pred izricanjem takvih namjera. Međutim, u odsustvu prijetnje Varoufakisove tvrdnje o demokratskoj legitimnosti najvjerojatnije bi ostale nezamijećene u Berlinu, Frankfurtu i Bruxellesu. Syriza ne bi imala nikakvog izbora do nastavka s gospodarskim programom radi čijeg opoziva je bila izabrana.

Učinkovitost prijetnje Grexitom ovisi o dva uvjeta. Prvo, Njemačka i ostale zemlje članice eurozone moraju smatrati Grexit značajnim rizikom za njih same. Drugo, povratak drahmi mora ponuditi izglede da će grčko gospodarstvo naposljetku bolje napredovati samo nego u monetarnoj uniji (i prema postojećem gospodarskom programu). Uslijed nedostatka prvog uvjeta, eurozona će odgovoriti Grčkoj riječima: "Samo izvoli, odlazi". U nedostatku drugog uvjeta, grčka prijetnja neće biti vjerodostojna.  I tu u cijelu priču ponovno ulazi ekonomija. Razmotrite prvi uvjet. Čini se da su se neki promatrači uvjerili da se bilo kakvo širenje Grexita može obuzdati. Grčka je istovremeno malena i u iznimno očajnom položaju. Stoga je moguće da će ostali krhki članovi – Španjolska, Portugal i Italija – biti pošteđeni financijske zaraze i održivost eura neće biti dramatično zahvaćena.

Ali posljedice su tako nepredvidive i troškovi bilo kakvog domino efekta potencijalno tako veliki, da Njemačka i ostali vjerovnici nemaju interesa za ubrzavanje scenarija Grexita. Naprotiv, predsjedavati nad raspadom eurozone sigurno je jedna od najgorih noćnih mora njemačke kancelarke Angele Merkel. A ako to nije tako, trebalo bi biti. Za drugi uvjet, vezano uz utjecaj na grčko gospodarstvo, teže se je pobrinuti. I ovdje postoje brojni katastrofični scenariji. Grexit bi zahtijevao uvođenje kontrole kapitala i financijske izolacije, barem na neko vrijeme. Proizlazeća neizvjesnost vezano uz politike i cijene mogla bi dovesti do snažnog nepovoljnog šoka realnom gospodarstvu, a nezaposlenost bi se vinula u još veće visine. 

Monetarna suverenost  
Međutim, postoje jasni primjeri pozitivnih gospodarskih reszultata koji proizlaze iz raskida slične monetarne unije. Britanija je izašla iz zlatnog standarda rano, u 1931., kako bi mogla ublažiti monetarne uvjete i smanjiti kamatne stope i napredovala je više no zemlje koje su odgađale izlazak. Argentina je napustila fiksnu tečajnu stopu prema američkom dolaru 2001. i iskusila brzi oporavak nakon dva teška kvartala. U oba slučaja, ponovno stjecanje monetarne suverenosti omogućilo je konkuretniju valutu, što je zatim povećalo izvoznu potražnju i pomoglo gospodarskom oporavku. Prema Grexitu, grčke najbolje nade bile bi prilično slične – veliki poticaj vanjskoj konkuretnosti.

Grčka vlada ima ograničen prostor za fiskalni poticaj i bila bi isključena iz financijskih tržišta. Jeftinija valuta bi načelno poništila učinak strogih mjera štednje. Deprecijacija valute funkcionira snižavanjem domaćih troškova u terminima strane valute. Jedan takav trošak već se značajno smanjio u Grčkoj. Od izbijanja krize, grčke plaće pale su za više od 15% – postupak koji se primjereno naziva – unutarnjom devalvacijom. Međutim, reakcija u smislu izvoza bila je razočaravajuća. Iako je nestao ogroman deficit tekućeg računa platne bilance, on odražava kolaps uvoza – kao posljedicu strogih mjera štednje – a ne procvat izvoza.

Drahma ne bi pomogla 
Sama ta činjenica nagoviješta da ponovno uvođenje drahme možda ne bi značajnije pomoglo Grčkoj. Čini se da su Grčkom izvozu smetali drugi čimbenici. Visoki energetski troškovi (uslijed povećanja trošarina i cijena energije), uska grla zajmova, specijalizacija na stagnirajućim izvoznim tržištima i općenite političke neizvjesnosti sve su to čimbenici koji su odigrali svoju ulogu. Posljedično, grčke izvozne cijene nisu su spustile ni približno toliko koliko su se spustile plaće. Grexit bi mogao znatno pomoći vezano uz neke od tih troškova, ali će pogoršati ostale (poput političkih neizvjesnosti). U kratkom do srednjem razdoblju, povećanje grčke konkurentnosti zahtijeva rješenja usmjerena na određena obvezujuća ograničenja s kojima su suočeni izvoznici. Grčki program koji prepoznaje ta ograničenja i predlaže rješenja bila bi ekonomija koja je znatno bolja od slijepog prihvaćanja Trojkinog popisa čistke strukturnih reformi. Ona bi također ponudila vjerodostojnu alternativu ostanku u eurozoni pod trenutnim uvjetima, pojačavajući grčku stranu u cjenkanju oko pogodbe koja bi omogućila da se Grexit zapravo ne ostvari. 

© Project Syndicate, 2015.