Čini se da je blef, nakratko, upalio. Zadnja karta koju je u oštroj "dramatičnoj" partiji pokera s vjerovnicima odigrao grčki premijer Aleksis Tsipras dovela je toga da su tri institucije – Europska komisija, Europska središnja banka i MMF – ponudile Grčkoj ono što je do nedavno bilo nepojmljivo.

Velika trojka tako nudi da se sadašnji program pomoći produlji do kraja studenoga, a tijekom toga razdoblja Atena bi dobila 15,5 milijardi eura pomoći, od čega 1,8 milijardi odmah kako bi mogla platititi dug MMF-u u iznosu od 1,6 milijardi. Vjerovnici, kako bi sačuvali obraz, ipak od Grčke u zamjenu za tu pomoć traže nove mjere štednje. Tsipras je odgovorio da od toga ništa i da će i on na referendumu u nedjelju glasati protiv štednje. Kako je najavio i ugledni The Economist idućeg tjedna mogao bi početi jedan od skupljih razvoda u povijesti Europe. Veliki, masni Grčki razvod. Platit će ga sve članice EU. Ipak, kako se čini, EU je daleko više stalo do Grčke nego Grčkoj do EU. I to je razumljivo. Veliki projekt intergracije, krojen prije svega prema željama bogate Njemačke, nikako ne bi u trenutku kada Britanci govore o prevelikim ovlastima EK i briselske birokracije, a još neki ih slijede, sebi mogao dopustiti odlazak jedne od značajnih članice. Čini se da je Tsipras toga itekako svjestan.

Povratak korijenima
Ali sve ono što se ovih dana događa oko Grčke treba sagledati iz društveno-sociološkog smjera, a ne ekonomskog. Naime, koliko god brojke bile neumoljive i na strani vjerovnika, koliko god bilo ekonomski razumljivo sve što se traži od članica u financijskim problemima, ovog puta je demokracija odgovorila ekonomiji koja ju na prostorima EU već predugo ignorira. Grčki potez jasan je odgovor briselskoj briokraciji koja već predugo mjeri dužinu krastavaca i odlučuje o autohtonim vrstama bez velikih konzultacija s narodom, koji je, s druge strane, previše različit da bi pristajao na iste mjere. "Ujedinjeni u različitosti" bila je ideja vodilja EU, a danas se ona čini izrazito ekonomska.

Siromašni jug i bogati sjever, Angela Merkel i Alexis Tsipras, predstavnici su upravo one različitosti koja u EU nije trebala biti naglašena. Kada se uostalom zadnji put govorilo o različitosti bečke i pariške opere ili njemačke i portugalske književenosti. Nažalost, čini se kao je eurozona (euro) postala najveći neprijatelje ujedinjene Europe, a kao i u svakom braku – novac je najveći problem prilikom razvoda. A sada se u tu jednadžbu umješala demokracija. Referendum o štednji koji je pokrenuo Tsipras, a ovih dana osudili mnogi svjetski i domaći ekonomisti, samo je, koliko god nam se ne sviđalo, povratak korijenima. Odgovor demokracije na ekonomiju – referendum pokrenut ovaj put i možda slučajno baš na mjestu od kuda je volja naroda potekla. I kada bi se sve rasprave o Grčkoj, samo na trenutak, očistile od brojki i ekonomije vratile bi se na pitanja koje se oko demokracije vode već stoljećima – treba li narod odlučivati baš o svemu, na koji način vrednovati nečiji glas na izborima, trebaju li o nekim stvarima odlučivati samo stručnjaci…

To je uostalom ista rasprava koja se vodi i kod nas kada se raspravlja o zakonu o referendumu. Samo sada od iste te demokracije strepe briselski hodnici naviknuti na moć koju već predugo dobivaju iz puke mogućnosti da dijele ili oduzimaju novac. Možda nekima s ovih prostora to zvuči i prepoznato. Moć koja proizlazi iz diobe novca ili dobara je uvod u diktaturu – i tako je nebitno iz kojega glavnog grada na slovo "B" se novac dijeli jer princip je uvijek isti.

Lekcija za Uniju
Ovaj grčki referendum, kako god da završi, narodu neće donijeti ništa dobro – i s tim se nitko ne treba zavaravati. Ali, poslat će jasnu poruku – prije svega u Bruxelles i Njemačku da je politika štednje štetna. Ne toliko s ekonomskog stajališta, iako neki tvrde da nije dobra, a neki da jest, već kako je pogubna po društvo.

"Ujedinjni u različitosti" nikada nije smio biti ekonomski slogan, jer ekonomija poznaje samo više i manje, trebao je biti društveni, demokratski, kulturološki slogan i to je ono što će Grci, iako toga možda i nesvjesni, poručiti u nedjelju. U nedjelju se tako u Grčkoj demokracija brani od diktature samo ovaj puta one birokratske koja kao i svaka druga traje samo dok je novca. Ekonomisti se neće složiti, ali svi oni koji izađu iz okvira gospodarske paradigme, uvidjet će da je Tsipras, nenemjerno i iz partikularnih interesa, ustvari pokrenuo nešto što je Uniji već duže trebalo.