Hillary Clinton opetovano tvrdi tijekom posljednjih mjeseci da američko gospodarstvo postiže znatno bolje rezultate kad se u Bijeloj kući nalazi demokrat. Budući da ta tvrdnja dolazi iz usta vjerojatnog demokratskog predsjedničkog kandidata, ona vjerojatno zvuči poput političkog spina. Ali istina je da je ona apsolutno u pravu.

Predsjednik je nesumnjivo jedan od brojnih čimbenika koji doprinose cjelokupnom gospodarstvu i neki su predsjednici nedvojbeno bili sretniji od ostalih. No, to ne znači da je tvrdnja gospođe Clinton samo "djelomično istinita," kao što su to izjavili neki medijski ispitivači činjenica (uključujući dobitnika Pulitzerove nagrade PolitiFact). Razlika u gospodarskim performansama pod demokratskim i pod republikanskim predsjednicima konzistentna je i znatna, dok nerazmjer znatno premašuje prag po pitanju statističke važnosti.

Ekonomisti sa Sveučilišta Princeton, Alan Blinder i Mark Watson potvrđuju tu demokratsku korist u svom najnovijem znanstvenom radu. Oni polaze od zapažanja da tijekom razdoblja nakon Drugog svjetskog rata (od Harryja Trumana do Baracka Obame), rast BDP-a na godišnjoj razini u prosjeku je iznosio 4,3% tijekom demokratskih uprava, za razliku od 2,5% pod republikancima. Ako idemo još korak dalje i razmotrimo Herberta Hoovera i Franklina D. Roosevelta, nerazmjer je još veći. Rezultati su slični čak i ako pripišemo dogovornost za prva tri mjeseca – ili prvih nekoliko kvartala – predsjedničkog mandata njegovom prethodniku.

Neprimjerene kritike
Ima još toga. Tijekom 256 kvartala za vrijeme 16 poslijeratnih predsjedničkih mandata, američko je gospodarstvo bilo u recesiji u prosjeku tijekom 1,1 kvartala za vrijeme demokratskih predsjedničkih mandata i 4,6 kvartala za vrijeme republikanskih predsjedničkih mandata. Izgledi da je tako značajna razlika posljedica puke slučajnosti nisu veći od 1 prema 100. Taj trend nije ograničen samo na BDP. Nakon 1945., stopa nezaposlenosti pala je u prosjeku 0,8% pod demokratima, a povećala se za 1,1% pod republikancima – što predstavlja zapanjujuću razliku od 1,9%. Strukturni proračunski deficit također je bio manji pod demokratskim predsjednicima (1,5% potencijalnog BDP-a) nego za vrijeme republikanaca (2,2%), iako to nije spriječilo republikance da kritiziraju demokrate radi prekomjerne državne potrošnje. Čak i povrat od ulaganja indeksa S&P 500 bio je znatno viši pod demokratima – 8,4% nasuprot 2,7%.

(Međutim, ta razlika nije statistički od tolikog značaja, uslijed volatilnosti cijena dionica.) Vjerojatnost da su takve velike i konzistentne razlike u ekonomskim performansama nastale samo srećom iznimno je niska – a to se stajalište može prikazati čak i bez pomno izrađenih ekonometrija. Razmotrite evidenciju o recesijama. Da su izgledi nastupanja recesije tijekom demokratskog i republikanskog predsjedničkog mandata jednaki, izgledi nastupanja četiri uzastopne recesije pod republikancima bili bi 16 prema 1 – isti kao i za dobivanje "glave" u četiri od četiri bacanja novčića. To nije osobito vjerojatno, ipak upravo se to dogodilo tijekom posljednjih 35 godina. Kad bismo se vratili deset poslovnih ciklusa unatrag pod pretpostavkom da postoje jednaki izgledi za nastupanje recesije tijekom demokratskog ili republikanskog predsjedničkog mandata, izgledi postaju još manji.

Postoje samo izgledi od 1 prema 100 da bi devet od posljednjih deset recesija nastupilo pod republikanskim predsjednicima. Ipak, upravo se to dogodilo, kao što je i potvrdio ugledni NBER Business Cycle Dating Committee. Još više zapanjujuća činjenica nazire se iz pregleda posljednjih osam puta kad je nositelja mandata jedne stranke naslijedio predsjednik iz druge stranke. Tijekom četiri tranzicije u kojima je republikanac stupio na dužnost, došlo je do usporavanja rasta BDP-a; tijekom ostale četiri tranzicije, kad je na dužnost stupio demokrat, stopa rasta je porasla. To je toliko nevjerojatno kao i dobivanje glave u osam uzastopnih bacanja novčića – 1 prema 256.

Nije samo sreća
Stoga, demokrati nisu uspjeli samo zato što su imali sreće. (Doista, Blinder i Watson također primjećuju da američko gospodarstvo pokazuje bolje performanse kad demokrati kontroliraju Kongres ili kad postave predsjednika Federalnih rezervi, iako glavna odrednica ostaje stranka predsjednika.) Uslijed čega onda dolazi do stranačkog raskoraka u performansama? Blinder i Watson navode pet čimbenika – naftni šokovi, rast produktivnosti, potrošnja za obranu, strani gospodarski rast i povjerenje potrošača – mogli bi zajedno objasniti 56% raskoraka u rastu.

Ali nemoguće je razlučiti razmjere u kojima su na te čimbenike utjecale politike američkih predsjednika. Znamo još manje o čimbenicima koji su odgovorni za preostalih 44% razlika u performansama. U ocjenjivanju izjave gospođe Clinton vezano uz ovu temu, ispitivači činjenica uvažavaju saznanja Blindera i Watsona da, za razliku od široko rasprostranjenih pretpostavki, fiskalne i monetarne politike nisu više "za rast" ili više ekspanzijske pod demokratskim nego pod republikanskim predsjednicima te one stoga ne mogu objasniti diferencijal u performansama.

Brojne političke odluke
No, predsjednici donose brojne političke odluke – vezano uz energiju, protutrustovske odluke, o uredbama, trgovini, radu i vanjskoj politici, da nabrojimo samo neke – povrh odluka o tome koliko fiskalnog i monetarnog stimulusa je neophodno. Nemoguće je ekonometrijski testirati takvu mirijadu politika. Upravo je ta neizvjesnost potaknula ispitivače činjenica na ocjenjivanje izjava gospođe Clinton poluistinitima. Ali ona nikad nije ni pokušala precizno odrediti određene politike kako bi objasnila razlike u performansama. Samo je rekla da je američkom gospodarstvu bolje pod demokratskim predsjednicima. To je 100% istina. 

© Project Syndicate, 2016.