Dok ulazimo u 2018. situacija u globalnom gospodarstvu se poboljšava. Tijekom posljednjih šest mjeseci projekcije rasta službenih institucija, poput Međunarodnog monetarnog fonda, s kojima su se privatne prognoze podudarale ili ih čak premašivale, prilagođavale su prema većim vrijednostima. Međutim, nisu sve vijesti dobre.

Potrebno je priznati, postoje brojni pozitivni indikatori koji pobuđuju optimizam. Indeks menadžera nabave (PMI) za proizvodni sektor eurozone prošlog je mjeseca zabilježio rekordnu razinu, a čak i grčko gospodarstvo napokon bilježi rast. U Sjedinjenim Američkim Državama izgledno je da će rast premašiti listopadska predviđanja MMF-a od 2,3% za 2018. godinu.

Među gospodarstvima u nastajanju čini se da je Kina spriječila rizik od naglog usporavanja: dok njeno gospodarstvo više ne bilježi dvoznamenkasti rast, povećanje njegove veličine nagoviješta da, u apsolutnim vrijednostima, njegova današnja godišnja stopa rasta od 7% premašuje 10% stope iz prošlosti. S druge strane, Turska je objavila rast od 11% u trećem tromjesečju 2017. Čak i Brazil, koji je zabilježio negativni rast 2016. godine, vjerojatno će premašiti predviđanja MMF-a s rastom od 1,5% u 2018.

Kamatne stope će rasti

Uslijed jačanja realnog gospodarstva, vrijednosti vlasničkog kapitala, koje su se tijekom nekog vremena doimale neutemeljenima, u sve su većoj mjeri opravdane. Indeks FTSE All-World porastao je za gotovo 22% u 2017., što je najbolji rezultat od oporavka koji je uslijedio nakon krize u 2009. godini.

Usporedno s blijeđenjem pesimizma po pitanju rasta koji je prevladavao tijekom posljednjih godina, čini se da je došlo do zastarijevanja nekih od upozorenja koja su izdana tijekom posljednjih godina. Primjerice, Robert Gordon sa Sveučilišta Northwestern, zagovarao je stajalište prema kojem se očekivalo usporavanje gospodarstva SAD-a, jer današnje tehnološke inovacije neće potaknuti rast u istoj mjeri u kojoj su to učinile u prošlosti. Lawrence H. Summers s Harvardskog Sveučilišta privukao je priličnu količinu pažnje argumentom da će svijet biti suočen s rizikom od srljanja prema “sekularnoj stagnaciji” jer se kamatne stope neophodne za usklađivanje željenih ulaganja sa željenim uštedama nalaze ispod nule.

Međutim, postoje potencijalni razlozi za zabrinutost, od kojih se jedan odnosi na razinu duga. Budući da napredna gospodarstva više ne trebaju upotrebljavati izvanredne alate monetarne politike, nominalne kamatne stope zasigurno će porasti sa svojih trenutnih povijesno niskih vrijednosti. Dok se to bude događalo, visoke razine duga mogle bi postati problematične, sprječavajući rast poticanjem neurednog razduživanja. Usprkos tome, obzirom na nisku inflaciju, ima malo razloga za očekivanje da će kamatne stope naglo porasti, a postepena normalizacija monetarne politike ne bi nužno imala negativan učinak na rast ili inflaciju.

Vjera u tehnologiju

No, postoji još jedna potencijalna prepreka na putu prema kontinuiranom oporavku: dugoročni pad rasta produktivnosti nije se još preokrenuo. Umjesto toga, čini se da je trenutni procvat vođen potražnjom, gdje je privatna potrošnja najveći pokretač, iako i privatna ulaganja napokon počinju bilježiti rasti. Ti su trendovi popraćeni solidnim rastom zapošljavanja, što je vijest koju treba pozdraviti, ali to ne može trajati zauvijek.

Dugoročnije gledano, gospodarska izvedba i potencijalni rast ovisit će o aspektu ponude i, osobito, o revitalizaciji rasta produktivnosti. Tehnološki optimisti tvrde da će tehnologija dovesti do neophodnih dobitaka, usporedno sa skraćivanjem zaostajanja između digitalnih sposobnosti i njihove primjene u gospodarstvu. No, još je prerano za donošenje mišljenja, koje bi bilo s bilo kakvom sigurnošću potkrepljeno dokazima, jesu li u pravu oni ili tehnološki pesimisti poput Gordona. Postoje uvjerljivi argumenti s obje strane.

Ono o čemu se doista ne može raspravljati jest činjenica da smo suočeni s porastom nejednakosti unutar zemalja. Dok se u pojedinim zemljama bilježe različite razine nejednakosti, njen je porast očit gotovo posvuda, a dohodak i bogatstvo sve se više koncentriraju na samom vrhu. Taj će se trend ubrzati dok nove tehnologije, usprkos tome do koje razine porasta produktivnosti one mogu dovesti, nastavljaju s povećanjem premija za vještine, premiještaju dohodak u tvrtke u drugim državama, i omogućavaju nastajanje novih vrsta de facto monopola te razvijanje stajališta “pobjednik uzima sve” na globalnoj razini.

Napad na nejednakost

U tome je najveća opasnost današnjih naslova o rastu ispunjenih oduševljenjem. Rašireno je vjerovanje da ubrzani rast može djelovati kao virtualno rješenje za sve političke i socijalne probleme u državama, uključujući porast populizma i nacionalizma. Međutim, ako se dobrobiti ubrzanog rasta gomilaju među najviših 5% ili 1% stanovništva, socijalne tenzije zasigurno će porasti. Činjenica je da će biti teško osmisliti politike koje bi mogle preokrenuti štetne političke trendove i promicati zajednički rast većih razmjera. To ne znači da se ne može učiniti ništa. Upravo suprotno, osmišljavanje rješenja trebalo bi biti visoki prioritet, a političke rasprave trebale bi se usredotočiti na mjere koje bi pomogle u kreiranju istinski inkluzivnih gospodarstava.

Jedna takva mjera bio bi pristup priuštivom i kvalitetnom obrazovanju širokih razmjera, uključujući unaprjeđivanje vještina i prekvalifikacije. Razvoj regulatornih okvira koji potiču konkurenciju također bi bio od pomoći, kao i ograničavanje erozije porezne osnovice. Javno istraživanje trebalo bi se financirati na način koji daje poreznim obveznicima udio u profitabilnim rezultatima. Na sličan način, ulaganja u infrastrukturu trebala bi imati eksplicitne ciljeve vezane uz dionice. Cilj bi trebao biti napad na nejednakost na dva fronta. Ponajprije, pobrinuti se da se postigne inkluzivniji rast dohotka prije oporezivanja. Drugo, usredotočiti se na jačanje uloge poreza i prijenosa čiji je cilj izjednačavanje.     

Autori:

Kemal Dervis – bivši ministar gospodarstva Turske i bivši upravitelj Razvojnog programa Ujedinjenih naroda (UNDP-a), danas je viši suradnik Brookings Instituta     

Zia Qureshi – bivši direktor razvojne ekonomije u Svjetskoj banci, nerezidentni je viši suradnik Brookings Instituta