Treća međunarodna konferencija o financiranju razvoja nedavno je sazvana u glavnom gradu Etiopije, Adis Abebi. Konferencija je održana u vrijeme tijekom kojeg su zemlje u razvoju i tržišta u nastajanju pokazali svoju sposobnost za apsorpcijom ogromnih iznosa novca na produktivan način. Doista, zadaci kojih se te zemlje prihvaćaju – ulaganje u infrastrukturu, gradnja gradova koji će jednoga dana biti domom milijunima ljudi i kretanje prema zelenom gospodarstvu – zaista su enormni.

Istovremeno, ne nedostaje novca koji čeka da ga se upotrijebi na produktivan način. Prije samo nekoliko godina, Ben Bernanke, koji je tada bio predsjednik upravnog odbora američkih Federalnih rezervi, govorio je o prevelikoj globalnoj štednji. Pa ipak, investicijskim projektima s visokim društvenim povratom zaista je nedostajalo sredstava. To vrijedi i za današnje vrijeme. Problem, tada i sada, je da svjetska financijska tržišta, koja su trebala biti učinkoviti posrednik između štednje i prilike za ulaganja, umjesto toga krivo raspoređuju kapital i dovode do rizika. Postoji još jedna ironija. Većina investicijskih projekata neophodnih svijetu u razvoju dugoročni su, kao i većina raspoložive štednje – bilijuni na računima umirovljenika, mirovinskih fondova i fondova nacionalnog bogatstva. Ali naša sve kratkovidnija tržišta nalaze se između njih.

Čarobnjaci manipulacije

Mnogo toga se promijenilo u razdoblju od 13 godina od održavanja Prve međunarodne konferencije o financiranju razvoja u Monterreyu, u Meksiku 2002. U to vrijeme, zemlje članice G-7 dominirale su u kreiranju globalne ekonomske politike; danas, Kina je najveće svjetsko gospodarstvo, sa štednjom koja premašuje štednju SAD-a za nekih 50%. Godine 2002. mislilo se da su zapadne financijske institucije čarobnjaci u upravljanju rizikom i raspodjeli kapitala; danas, vidimo da su one čarobnjaci u manipulaciji tržištem i u ostalim obmanjujućim praksama.

Prestali su apeli razvijenim zemljama da se drže svoje obveze da će dati barem 0.7% svog bruto nacionalnog dohotka za pomoć razvoju. Nekolicina sjeverno europskih zemalja – Danska, Luksemburg, Norveška, Švedska te, što najviše iznenađuje, Velika Britanija – usred samonanesenih mjera stroge štednje – ispunile su svoje zavjete 2014. Ali Sjedinjene Američke Države (koje su dale 0,19% bruto nacionalnog dohotka 2014.) zaista daleko zaostaju za njima. Danas, zemlje u razvoju i tržišta u nastajanju kažu SAD-u i drugima sljedeće: Ako ne ispunite vaša obećanja, barem se maknite s puta i dozvolite nam da stvorimo međunarodnu arhitekturu za globalno gospodarstvo koje će funkcionirati i za siromašne.

Nije iznenađujuće, postojeći hegemoni, koje predvodi SAD, rade sve što je u njihovoj moći kako bi osujetili takva nastojanja. Kad je Kina predložila Azijskoj infrastrukturnoj razvojnoj banci da pomogne reciklirati jedan dio prezasićenosti globalnom štednjom prema onim mjestima gdje je financiranje zaista neophodno, SAD su tražile torpediranje tih nastojanja. Administracija predsjednika Baracka Obame pretrpjela je značajan poraz.

SAD također ometaju svijet na putu prema međunarodnoj vladavini prava vezano uz dug i financije. Ako, primjerice, tržišta obveznica, moraju dobro funckionirati, neophodno je pronaći sustavan način rješavanja slučajeva insolvencije države. Ali trenutno nema takvog načina. Ukrajina, Grčka i Argentina primjeri su neuspjeha postojećih međunarodnih sporazuma. Velika većina zemalja zatražila je osmišljavanje okvira za restrukturiranje državnog duga. SAD ostaju najveća prepreka.

Privatna ulaganja su također važna. Ali nove odredbe o ulaganjima utkane u trgovinske sporazume o kojima Obamina administracija pregovara preko oba oceana podrazumijevaju da su takva izravna strana ulaganja popraćena zamjetnim smanjenjem sposobnosti vlada da reguliraju uvjete vezano uz okoliš, zdravlje, radne uvjete, pa čak i gospodarstvo.

Oporezivanje giganata

Stav SAD-a vezano uz najosporavaniji dio konferencije u Adis Abebi bio je osobito razočaravajući. Uslijed otvaranja zemalja u razvoju i tržišta u nastajanju prema multinacionalnim kompanijama, postaje sve važnije da im bude omogućeno oporezivanje tih giganta na dobit poslovanja koju je tvrtka generirala unutar njihovih granica. Tvrtke Apple, Google i General Electric pokazale su genijalne sposobnosti za izbjegavanje poreza koje premašuju sposobnosti koje su upotrijebile za stvaranje inovativnih proizvoda.

Sve zemlje gube milijarde dolara poreznih prihoda. Bio sam član jedne međunarodne komisije, Neovisne komisije za reformu međunarodnog korporativnog oporezivanja, koji je ispitivao načine reforme trenutnog poreznog sustava. U izvješću predstavljenom Međunarodnoj konferenciji o financiranju razvoja, jednoglasno smo se složili da je trenutni porezni sustav nefunkcionalan i da ga manje izmjene neće poboljšati. Predložili smo alternativu – sličnu načinu na koji se korporacije oporezuju unutar SAD-a, gdje se dobit raspoređuje svakoj državi na temelju gospodarske aktivnosti koja se odvija unutar državnih granica.

Pogrešna strana povijesti

SAD i ostale napredne zemlje zagovaraju znatno manje izmjene koje bi zemlje članice OECD-a trebale preporučiti, kao klub naprednih zemalja. Drugim riječima, od zemalja iz kojih dolaze politički moćni utajivači poreza i oni koji izbjegavaju njegovo plaćanje očekuje se osmišljavanje sustava za smanjenje utaje poreza. Naša Komisija objašnjava zašto su reforme koje su provele zemlje OECD-a bile u najboljem slučaju izmjene sustava koji je temeljno bio manjkav i jednostavno neadekvatne.

Zemlje u razvoju i tržišta u nastajanju, predvođene Indijom, tvrdile su da je primjereni forum za raspravu o takvim globalnim pitanjima UN. Odbor stručnjaka o međunarodnoj suradnji u poreznim pitanjima, čiji status i financiranje trebaju biti visoki. SAD su se tome snažno usprotivile: one su željele zadržati stvari onakvima kakve su bile u prošlosti, s globalnim upravljanjem od strane i u korist naprednih država.

Nove geopolitičke stvarnosti nalažu nove oblike globalnog upravljanja s većim zalaganjem za zemlje u razvoju i za zemlje u nastajanju. SAD su prevladale u Adis Abebi, ali su također pokazale da se nalaze na pogrešnoj strani povijesti.

© Project Syndicate, 2015.