Prošloga je ljeta George Soros iznio svoj zahtjev Njemačkoj glede njezina pristanka na uspostavu Europskoga mehanizma za stabilnost, pozvavši je neka “ili povede primjerom, ili napusti eurozonu”. Sada tvrdi da bi Njemačka trebala izaći iz eurozone ako ustraje na opiranju euroobveznicama.

Soros se igra vatrom. Napuštanje eurozone upravo je ono što novoosnovana stranka pod nazivom Alternativa za Njemačku snažno zagovara, a u tome je podržava znatan broj glasača iz svih društvenih slojeva. Trenutak odluke neumoljivo se približava. Cipar je na rubu izlaska iz eurozone, iako je hitna pomoć Europske središnje banke (ECB) njegovoj likvidnosti spriječila propast banaka. Usto, stranke euroskeptika predviđene Beppeom Grillom i Silvijem Berlusconijem na nedavnim su talijanskim općim izborima zajedno prikupile gotovo 55 posto glasova.

Nadalje, nije izgledno da će Grci i Španjolci još dugo uspijevati podnositi teret dugotrajne gospodarske štednje. Pokret za neovisnost u Kataloniji dobio je na zamahu do te mjere da se jedan od glavnih španjolskih generala zakleo kako će poslati vojne postrojbe u Barcelonu ako se u toj pokrajini održi referendum o odcjepljenju. I Francuska ima problema u pogledu konkurentnosti te ne može ispuniti svoje obveze prema fiskalnom ugovoru Europske unije. Portugalu je potreban novi program spasa, a uskoro bi ga mogla zatražiti i Slovenija.

Ulagači spremni na bijeg

Brojni investitori slažu se sa Sorosovim stajalištem. Spremni su na bijeg, odnosno prebacivanje rizičnih obveznica na međuvladine spasitelje, koji bi te dugove trebali otplatiti zaradom od prodaje euroobveznica te novac pohraniti u sigurne luke. Javnost već podnosi teret pokušaja spašavanja bezvrijednih vrijednosnica, kao i banaka na rubu propasti. Ustanove koje koriste novac poreznih obveznika, Europska središnja banka i programi spasa, dosad su osigurale nevjerojatnih 1,2 bilijuna eura međunarodnih zajmova.

Da je Soros u pravu te Njemačka doista mora odabrati između euroobveznica i eurozone, mnogi Nijemci neupitno bi se radije odlučili za napuštanje eurozone. Spomenuta nova njemačka politička stranka ostvarila bi puno jaču potporu javnosti, pa bi se cijelo raspoloženje vrlo lako moglo promijeniti. Označilo bi to kraj eura jer je njegov prvotni zadatak bio obustavljanje dominacije Bundesbanke na području monetarne politike.

No, Soros je u krivu. Za početak, njegov zahtjev nema nikakva pravnog temelja. Naime, prema 123. članku Ugovora o funkcioniranju Europske unije, mutualizacija duga izrijekom je zabranjena.

Što je najgore, Soros ne prepoznaje istinsku narav problema eurozone. Financijska kriza koja trenutačno hara samo je simptom dubinske boljke europske monetarne unije: pada konkurentnosti njezinih južnih članica. Euro je tim zemljama omogućio pristup jeftinim zajmovima koji su se upotrijebili za financiranje povećanja plaća bez istodobna povećanja produktivnosti, što je dovelo do vrtoglavih poskupljenja i golemih vanjskih deficita.

Stoga bi zbog održavanja previsokih cijena i nominalnih prihoda umjetno jeftinim kreditima drugih zemalja pad konkurentnosti postao trajan. Pogoršanje odnosa između vjerovnika i dužnika unutar skupine zemalja članica eurozone dolilo bi ulje na ionako uzavrele političke tenzije, baš kao što se dogodilo u prvih nekoliko desetljeća nakon osnutka Sjedinjenih Američkih Država.

Žele li ostati konkurentne, južne članice morat će sniziti cijene robe, dok će sjeverne članice morati pristati na malo višu inflaciju. No, euroobveznicama bi se takav ishod spriječio jer se usporedne cijene na sjeveru mogu povećati tek kada štedioničari sa sjevera počnu ulagati kapital u domaće gospodarstvo, umjesto da ga šalju na jug u obliku kreditnih jamstava poreznih obveznika.

Prema jednoj studiji Goldman Sachsa, države poput Grčke, Portugala i Španjolske pojeftinile bi između 20 i 30 posto, dok bi cijene u Njemačkoj morale porasti za oko 20 posto u odnosu na prosjek eurozone. Naravno, kada bi Njemačka napustila područje zajedničke valute, povratak na konkurentnost za južne članice bio bi puno lakši jer bi krnji euro morao proći devalvaciju. Međutim, temeljni problemi kriznih zemalja ne bi nestali sve dok se i ostale konkurentne zemlje nalaze unutar eurozone. Španjolska bi, primjerice, svejednako morala srezati cijene između 22 i 24 posto u odnosu na novi prosjek eurozone.

Politička pogreška

S toga gledišta, dakle, krizne zemlje ne bi bile pošteđene iznimno bolnog stezanja sve dok su u monetarnoj uniji koja uključuje i konkuretnije članice. Jedini način kako to izbjeći bio bi da i same napuste eurozonu te provedu devalvaciju svoje nove valute. No, zasad nitko nije pokazao spremnost poći tim putem.

U političkom smislu, Njemačka bi počinila golemu pogrešku kad bi napustila eurozonu jer bi time ponovno uspostavila granicu između Francuske i Njemačke na Rajni, što bi ugrozilo francusko-njemačku pomirbu, najveći uspjeh poslijeratne Europe. Stoga je jedini preostali izbor, iako vrlo neugodan za određene zemlje, pooštravanje proračunskih ograničenja u eurozoni. Nakon godina laka pristupa jeftinim zajmovima, mora se pronaći put natrag prema stvarnosti. Dakle, ako neka zemlja bankrotira, mora svoje vjerovnike obavijestiti o tome da neće moći otplatiti dugove. Špekulanti, pak, moraju preuzeti odgovornost za svoje odluke i prestati se ufati u novac poreznih obveznika svaki put kada im ulaganje propadne. v

© Project Syndicate, 2013.

Hans-Werner Sinn – profesor je ekonomije na Munchenskom sveučilištu, predsjednik Ifo instituta i član vijeća savjetnika za njemačkog ministarstva za gospodarstvo