Od osnutka samostalne Hrvatske vjerojatno se nitko ne sjeća da su saborski zastupnici, osim kada je podizanje njihovih plaća, bili ujedinjeni.

Eto dogodilo se to jučer, i to glede kamatnih stopa na kredite građana. Sabornici su jednoglasno u raspravi zatražili od banaka da ne podižu kamate. I oporba i vladajući složno su stali u obranu financijske stabilnosti biračkog tijela. I dan prije, za aktualnog sata, ponajviše su se bavili financijama, u manje složnom tonu, ali također iskazujući neviđenu brigu za stanje u novčanicima svojih birača. Nazivali su jedni druge grobarima gospodarstva i ljutito zbrajali cijene proizvoda na tržnici u trgovačkim centrima. Istodobno je predsjednik Mesić izrekao na druženju s poduzetnicima istinu. Predsjednik je krizu označio kao priliku da se “stresemo i probudimo te političke odluke podredimo potrebama gospodarstva”. Tako je odaslao poruku, koja će nažalost biti izgubljena u šumi sličnih floskula, da se treba maknuti od salonske politike i vječnih tema i povući konkretne poteze koji će pomoći. Vjerojatno slično razmišljaju i obični građani koji sve rjeđe pričaju o generalima u Haagu i paljenju srpskih zastava, a sve češće o stambenim kreditima u “švicarcima”. Fokus javnosti se okrenuo prema gospodarskim temama iz jednostavnog razloga, a on se zove preživljavanje. Međutim, priče o otkazima, skupljim stambenim kreditima i nestašici plina političarima su nametnule velike probleme. Zašto? Nisu bili spremni na tako naglu promjenu fokusa. Priključivanje NATO-u i ulazak u Europsku uniju bili su glavni ciljevi Vlade, oporba tu i nije mogla puno prigovoriti osim požurivati realizaciju. Borba protiv mafije kratko je odmakla fokus s te dvije za Sanadera bitne stvari, ali ekonomska kriza sve je zatekla nespremne. I vladajuće i oporbu. Pokazala je svojim početkom, a čini se da puno gori dokazi tek slijede, kako su hrvatski političari nepripremljeni i ne razmišljaju dugoročno. Za njih je ekonomija nešto što se događa i rješava samo od sebe i što služi za punjenje državnog proračuna, od kojega onda svi dobro žive. Poslodavci, ekonomski stručnjaci, bankari, guverneri kao da ne žive u istoj zemlji gdje i naši političari. Oni govore nekim nerazumljivim jezikom, a narod ih do krize baš i nije puno slušao. Ekonomija nije nosila potrebne glasove. Glasove je nosilo obećanje boljeg života, ali bez puno pojašnjenja kako ga ostvariti. Projekti poput pelješkog mosta ili autoceste bili su najbliže bavljenju ekonomijom što smo prije početka krize mogli vidjeli. A kada slijede otkazi, više rate kredita, deficit proračuna… što političari mogu reći?