Na samom kraju prošloga mjeseca američka Banka saveznih rezervi objavila je transkripte sastanaka Saveznog odbora za otvorena tržišta iz razdoblja netom prije početka financijske krize 2008. godine.

Nažalost, glavnina izvještaja o tim transkriptima ne shvaća opću sliku u tom trenutku. Kritike upućene Banci saveznih rezervi zbog podcjenjivanja opasnosti tutnjave iz podzemlja koja je prijetila eksplozijom daju naslutiti da su pojedini igrači jednostavno pogriješili u procjeni. Zapravo je to podcjenjivanje financijskih rizika opće raširen problem – pravilo, a ne iznimka. 

Čekanje eksplozije
Čak i nakon propasti investicijske banke Bear Sterns u ožujku 2008. čelnici Banke saveznih rezervi bili su uvjereni da je institucionalna struktura dovoljno snažna te da će uspjeti spriječiti krizu. Predsjednik newyorškog ogranka te banke Timothy Geithner smatrao je kako banke imaju dostatnu količinu kapitala da podnesu potencijalne gubitke. Isto je tako potpredsjednik Banke saveznih rezervi Donlad Kohn pred američkim Senatom izjavio da gubici na hipotekarnom tržištu neće ugroziti održivost banaka. Zanimljivo je da je i stajalište akademske zajednice bilo slično. Prema prevladavajućem gledištu preveliki za propast nisu predstavljali značajan problem jer je on riješen bankarskim zakonima iz prethodnog desetljeća.Dakle, što možemo naučiti iz ove epizode?

Kada gospodarstvo ostvaruje dobre rezultate, a financijski neuspjesi su rijetki i veliki je razmak među njima, regulatori su zavedeni te onima koje nadziru ispunjavaju zahtjeve za nižim kapitalnim uvjetima, otvaranjem novih djelatnosti i preuzimanjem dodatnih rizika. Naime, kriza je jedva zamisliva pa se čini u redu malčice ublažiti pravila. Regulatori vide kako dobro financijske tvrtke posluju, postaju uvjereni da i sami uspješno obavljaju svoj nadzor, da su oni koje nadziru konačno naučili dobro rukovoditi svojim bankama te da mjere i instrumenti mogu spasiti financijski sustav i poštedjeti realno gospodarstvo dođe li do neočekivanog izbijanja krize. Svoje regulacijsko razmišljanje prilagođavaju na temelju onoga što vide, a to čemu svjedoče doima se stabilnim. Istodobno akademska zajednica podržava njihovu procjenu.Dakle, možemo ustvrditi da postoji svojevrsni ciklus regulacijskog samopouzdanja.

Regulatori na eksplozije reagiraju donošenjem novih pravila. Privreda se zatim oporavi, regulatori zaključe da su uspješno odradili svoj posao te se tijela nad kojima se nadzor vrši počnu opirati daljnjem uvođenju strožih pravila. Problem je riješen, tvrdi industrija te će dodatna stroga regulacija nanijeti štetu gospodarstvu. Kako se oporavak nastavlja, a sjećanje na financijsku krizu blijedi, apetit za regulacijskim promjenama nestaje. Zašto popravljati nešto što više nije pokvareno?Već sad uviđamo cikličko ponavljanje. Nakon stupanja na snagu zakona o financijskim reformama Dodd-Frank iz 2010. u SAD-u, nakon povisivanja uvjeta za kapitalna jamstva financijskih tvrtki te ograničavanja najriskantnijih djelatnosti istih, čelnici u tom sektoru obznanili su da je bitka većim dijelom dobivena. Financijski sektor osiguran je i ostat će siguran u ostatku 21. stoljeća. Daljnje regulacijske mjere bile bi nepromišljene i kaznene naravi te sprječile banke u obavljanju njihovog posla, a to je izdavanje zajmova realnom gospodarstvu.

Nova regulativa
U međuvremenu regulatori imaju zašto vjerovati da su osmislili novu sigurnosnu paradigmu jer su donijeli stroža pravila koja sprječavaju propast banaka te se domislili novim načinima kako riješiti problem onih banaka koje ipak propadnu kroz rijetke pukotine. Šest godina nakon izbijanja financijske krize regulatori će smatrati obeshrabrujućim bilo kakav zaključak osim onoga koji kazuje da su problem riješili ili bar da su blizu rješenja. Umorni od godina napornog rada i neumoljivog opsjedanja industrijskih lobija, regulatori će popustili i ublažiti pravila. Upravo u tom trenutku javlja se opasnost.

Na primjer, s obzirom da mnogi smatraju krah Lehman Brothersa događajem koji je potaknuo ili pogodovao buktanju financijske krize, regulacijska nastojanja u velikoj su mjeri usmjerena na razvoj mjera za rješavanje problema propasti sličnih velikih financijskih tvrtki. Nova regulativa iz Kongresa potiče stajalište da će regulacijska tijela uskoro moći bez većih problema i glatko riješiti problem propasti tvrtke veličinom slične Lehmanu. No ako regulatori prebrzo postanu pretjerano samouvjereni, mogli bi doći do zaključka da je financijski sustav siguran te da ne može doći do kraha, baš kao što su mnogi mislili 2008. Regulatori, akademska zajednica i promatrači iz industrije bit će uvjereni da regulatori mogu spriječiti požar sličan Lehmanu i prije nego što do njega dođe. Financijski sektor bit će uvjeren da su financije sigurne, što se već počelo odvijati. A premoreni regulatori željni proglašenja pobjede mogli bi se s njima složiti. 

© Project Syndicate, 2014.