Dok se središnja američka banka (Fed) približava početku jednog od najiščekivanijih i naveliko predviđanih razdoblja rasta kratkoročnih kamatnih stopa u SAD-u, mnogi se pitaju kako će to utjecati na tržišta u nastajanju.

Pitanje je to koje se postavlja barem od svibnja 2013., kad je tadašnji predsjednik Feda Ben Bernanke najavio da će se kvantitativno popuštanje smanjiti te godine, što će uzrokovati rast dugoročnih kamatnih stopa u SAD-u i potaknuti promjenu smjera kretanja kapitala prema tržištima u nastajanju. Postoji bojazan od ponavljanja prethodnih epizoda, osobito onih iz 1982. i 1994., kad je Fedovo stezanje remena pospješilo financijsku krizu u zemljama u razvoju, na što je podsjetila generalna direktorica MMF-a Christine Lagarde. Ako Fed odluči povećati kamatne stope, koja su tržišta u nastajanju najranjivija kad je riječ o promjeni smjera kretanja kapitala? Tržišta u nastajanju visoko su osjetljiva na uvjete na globalnom tržištu, uključujući ne samo promjene vezane uz kratkoročne kamatne stope u SAD-u, već i uz ostale financijske rizike. Uspjeh kretanja kapitala, koji je često potaknut niskim kamatnim stopama u SAD-u i spokojem na globalnom financijskom tržištu, naprasito se privodi kraju u trenutku velikih preokreta u tim uvjetima. 

Čile glavni reformator 
Do kraja valutne krize u istočnoj Aziji i drugdje potkraj 90-ih, vlade u tržištima u nastajanju naučile su neke važne lekcije. Pet reformi imalo je velik učinak: fleksibilniji tečajni režimi, veće pričuve stranih valuta, manje procikličke fiskalne politike, osnaženi saldo tekućeg računa i manje duga denominiranog u dolarima ili ostalim stranim valutama.  Brojne države na tržištima u nastajanju poduzele su korake za provedbu tih politika. Njihov izbor bio je stavljen na kušnju za globalne financijske krize 2008.-2009. Zemlje koje su usvojile takve reforme bile su u prosjeku manje zahvaćene krizom. One koje ih nisu usvojile, osobito zemlje srednjih prihoda u srednjoj Europi, uglavnom su bile najjače zahvaćene krizom.

Nakon 2001. brojne zemlje u razvoju prevladale su svoju povijesnu shemu korištenja razdoblja priljeva kapitala za financiranje velikih fiskalnih deficita, kao i deficita na tekućem računu. Kao posljedica smanjenog duga i povećanja pričuva njihova kreditna sposobnost poboljšala se za razdoblja procvata od 2003. do 2007. Do 2008. one su bile dovoljno jake da se odupru financijskoj krizi kroz dopuštanje većih deficita u proračunu i time su ublažile pogoršanje koje je donijela 2009. Čile je bio glavni reformator, ali ostale zemlje – Bocvana, Kina, Kostarika, Malezija, Filipini i Južna Koreja – također su izbjegle procikličku fiskalnu politiku.  

Na žalost, političko nazadovanje ugrožava ovo povijesno apsolviranje procikličnosti. Zemlje poput Brazila nisu iskoristile oporavak u razdoblju od 2010. do 2014. da bi ojačale svoje proračune i zato su sada u teškom položaju. Neke zemlje iskoristile su ponovni priljev kapitala radi omogućavanja velikih deficita na tekućem računu i nakon 2010. Zahvaljujući takvim deficitima, zajedno s visokim stopama inflacije, Brazil, Turska i Južnoafrička Republika uvrštene su na listu pet krhkih država koje su osobito jako zahvaćene krizom tijekom Bernankeove najave 2013. Indija i Indonezija također su bile na toj listi, iako su se bile počele kretati u pravome smjeru (djelomice zahvaljujući novim vladama). 

Valutne krize
Postoje i zemlje, uključujući Venezuelu, Argentinu i Rusiju, koje se nikad nisu kretale u smjeru reformi. One su privremeno spašene jakim cijenama svojih izvoznih artikala na globalnom tržištu, ali tome je lani došao kraj. Manje uočljiva prijetnja denominacija je duga u dolarima i ostalim stranim valutama. Valutne krize 80-ih i 90-ih bile su osobito razorne jer su devalvacije bile česte u zemljama koje su posuđivale u dolarima. To je rezultiralo valutnom neusklađenošću između obveza u dolarima i prihoda koji su često bili denominirani u lokalnim valutama. Kad se cijena dolara udvostručila vezano uz pesose ili rupije, lokalne banke i proizvođači, koji su inače bili solventni, nisu više mogli servisirati svoje dugove u dolarima.

Zbog tog nepovoljnog učinka na bilancu, pokazalo se da devalvacija ima kontrakcijski učinak, a posljedica je ozbiljna recesija. Većina zajmoprimaca na tržištima u nastajanju naučila je svoju lekciju do kraja stoljeća, kad je volatilnost tečajnog režima učinila opipljivijim rizike valutne neusklađenosti. Kad su međunarodni ulagači opet pokucali na vrata 2003., brojna tržišta u nastajanju odbila su uzimati zajmove u dolarima ili drugim stranim valutama. Umjesto toga, uzimali su priljeve u obliku izravnih ulaganja, dioničkog kapitala, ili duga denominiranog u lokalnoj valuti. 

Mađarska postala pravilo 
Relativno manja neusklađenost bila je jedan od razloga zbog kojih su tržišta u nastajanju znatno bolje napredovala kad su njihove valute deprecirale u razdoblju 2008.-2009. nego u prethodnim krizama. Iznimke poput Mađarske, gdje su vlasnici nekretnina nerazborito pozajmljivali u naizgled jeftinim eurima i švicarskim francima, pokazale su se pravilom. Nažalost, u posljednjih pet godina brojna tržišta u nastajanju opet su pribjegla pozajmljivanju u stranoj valuti. Iako su vlade većinom nastavile s odmakom od duga denominiranog u dolarima, korporativni sektor, kao što je upozorila Banka za međunarodna poravnanja, bio je doveden u iskušenje ultraniskim kamatnim stopama.

Kineski privatni sektor mogao bi biti suočen s najvećim problemom. Većina njegovih recentnih zajmova krši temeljne postavke teško stečene mudrosti do koje se došlo za proteklih kriza: denominirani su u stranoj valuti, kratkoročni su, njima posreduju banke iz sjene i poduprti su hipotekama. Iako Fed još nije počeo dizati kamatne stope, uhodan gospodarski oporavak SAD-a i izgledi monetarnog stezanja uzrokovali su znatnu aprecijaciju dolara prema većini valuta, kako na tržištima u nastajanju tako i u naprednim zemljama. Ako Fed stegne remen već polovicom godine, vjerojatno će dolar dalje aprecirati. Oni koji su se igrali s valutnom nepodudarnošću mogli bi se uskoro opeći. 

© Project Syndicate, 2015.