Prije izbijanja financijske krize 2008., privatni krediti u najrazvijenijim gospodarstvima rasli su brže od BDP-a. A onda je kreditni rast stao. Možda se doima kao tehničko pitanje je li taj pad bio odraz niske potražnje za kreditima ili ograničene ponude. No odgovor sadrži važne implikacije za političko odlučivanje, kao i izglede za gospodarski rast. A službeni odgovor vjerojatno je pogrešan.

Kreditno stezanje 
Prevladava stajalište prema kojemu se naglašavaju kreditna ograničenja te mjere potrebne za njihov popravak. Često čujemo kako oštećeni bankarski sustav izgladnjuje poslovne subjekte, napose mala i srednja poduzeća, kao i sredstva koja su im potrebna za širenje. U rujnu 2008. američki predsjednik George W. Bush izjavio je da želi "osloboditi banke kako bi se nastavio priljev kredita američkim obiteljima i poduzećima".Stres testovi i rekapitalizacija američkih banaka iz 2009. naknadno su veličani kao ključni za oporavak i bankarskog sustava, i gospodarstva.

Za razliku od SAD-a, nedovoljno zahtjevan stres test kojemu je podvrgnuta Europska središnja banka uglavnom okrivljavaju za slabljenje banaka eurozone u pogledu izdavanja dostatnih kredita.Banke u Velikoj Britaniji kritiziraju zato što ne izdaju zajmove iz zaliha ostvarenih putem kvantitativnog olakšanja realnoj ekonomiji, zbog čega je engleska središnja banka Bank of England 2012. uvela shemu pod nazivom "financiranje za kreditiranje". U eurozoni se nadaju da će ovogodišnja revizija kvalitete kapitala (AQR) te stres testovi konačno otkloniti sumnje u solventnost banaka i osloboditi kreditne zalihe.

Takozvano kreditno stezanje, naročito na polju trgovinskih financija neupitno je bilo jedan od ključnih razloga zašto je financijska kriza uzrokovala recesiju u realnoj ekonomiji. Spašavanje banaka financirano novcem poreznih obveznika, viši kapitalni uvjeti za banke te iznimno blaga monetarna politika bili su iznimno važni za prevladavanje problema ograničenja kreditne ponude. No postoje i čvrsti dokazi, netom po završetku neposredne krize manjak potražnje za kreditima odigrao je puno veću ulogu od ograničene potražnje kada je riječ o suzbijanju gospodarskog rasta. 

Niska potražnja
Ovaj argument uvjerljivo je prikazan u važnoj novoj knjizi Kuća duga (House of Debt) Atifa Miana i Amira Sufija u kojoj se analiziraju američki podaci na bazi pojedinačnih saveznih država. Mian i Sufi dokazuju da je recesiju uzrokovao krah potrošnje kućanstava te da je ta potrošnja ponajviše pala u onim državama u kojima su danas zbog predkriznog zaduživanja i poslijekriznih cijena nekretnina suočena s najvećim odnosnim gubitcima neto bogatstva.Upravo u tim američkim saveznim državama lokalna su poduzeća agresivno srezala broj zaposlenika. Kada je riječ o malim i srednjim poduzećima, manjak kupaca, a ne izostanak kredita bio je taj koji je stegnuo zaduživanje, zapošljavanje i proizvodnost.

A kupci su izostali jer im je predkrizni kreditni procvat ostavio preveliku financijsku polugu.Istraživanja poslovanja u Velikoj Britaniji od 2009. do 2012. upućuju na istu priču. Niska potražnja potrošača procjenjuje se kao čimbenik koji je utjecao na ograničenje rasta puno više od dostupnosti kredita.Gospodarski rast može biti nizak zbog dužničkog opterećenja čak i kada je ponuda kredita neograničena, a sami krediti povoljni. Tako su mnoge japanske tvrtke zbog naglog procvata i propasti tržišta nekretninama 1980-ih i 1990-ih zapale u problem prevelike financijske poluge. Do kraja 1990-ih japanski je bankarski sustav počeo nuditi poslovnim subjektima zajmove s nultom kamatnom stopom. No, umjesto da se zaduže radi ulaganja, tvrtke su srezale investicije kako bi otplatile dugove, što je uzrokovalo dva desetljeća stagnacije i deflacije.

Od 2011. analiza slabog rasta Europske središnje banke ističe negativni učinak oštećenog i fragmentiranog financijskog sustava s visokim prinosom državnih obvezica i troškovima financiranja banaka koji su rezultirali ograničavajućim uvjetima zaduživanja u perifernim zemljama. Međutim, postignut je velik napredak u rješavanju tih problema.Sve to dokumentirano je u najnovijem Mjesečnom biltenu Europske središnje banke, u kojemu se navodi nekolicina pokazatelja poboljšane dostupnosti i cijene kredita. Usprkos tome, stopa pada u zajmovima privatnom sektoru u prošloj se godini povećala s -0.6 na -2 posto, a niska potražnja sada je priznata kao glavni uzročnik deprimiranog kreditnog rasta. Istovremeno smanjenje financijske poluge u privatnom sektoru i fiskalna konsolidacija sputavaju rast eurozone u puno većoj mjeri od preostalih ograničenja kreditne ponude.

Isključivanje težih problema
Međutim, unatoč dokazima Europske središnje banke, politički fokus i dalje je usmjeren na rješavanje problema kreditne ponude kroz AQR i stres testove te inačicu sheme financiranje za kreditiranje, koju je ta banka najavila 5. lipnja. Navedeno je odraz opetovanih tendencija u službenim političkim raspravama, naročito u eurozoni, a to je tendencija koncentracije na rješive probleme te isključivanje težih problema.Rješavanje problema oštećenog bankarskog sustava nakon krize je i nužno i moguće. Štoviše, čak i kada su troškovi spasa koji padaju na leđa javnosti neizbježni, oni su obično mali u usporedbi s gospodarskom štetom koju su nanijele financijska kriza i poslijekrizna recesija. Za razliku od toga, veliko dužničko opterećenje možda će biti nemoguće riješiti ukoliko se ustaljeni politički stavovi ne počnu propitivati.Japan je 1990-ih pokrenuo smanjenje financijske poluge privatnog sustava tako što je počeo bilježiti golemi javni deficit. SAD se izvukao iz recesije brze od eurozone, ne samo, a ne ni prvenstveno zato što je uspio brže riješiti probleme bankarskog sustava, već zato što je razvio poticajniju fiskalnu politiku.

Teške političke odluke
No fiskalni je poticaj u eurozoni sputan s obzirom da države članice više nemaju vlastitu valutu pa stoga njihovo dužničko opterećenje nosi rizik bankrota. Agresivna monetarna ekspanzija putem kvantitativnog olakšanja usto je puno složenija i politički sporna na području jedinstvene valute bez saveznog duga kojega bi središnje banke otkupile. Želi li uspjeti i ostvariti procvat, eurozona će morati postati centraliziranija s određenom količinom fiskalnog dohotka, potrošnje i duga.Naravno, ovakav scenarij podrazumijeva iznimno teške političke odluke. No kao uvod u raspravu mora poslužiti realizam glede naravi i ozbiljnosti problema s kojima je eurozona suočena. Preuzme li politički sustav eurozone postavku da će rješavanje problema banaka riješiti i probleme gospodarstva, narednih deset godina u Europi moglo bi postati iznimno nalik 1990-ima u Japanu.

© Project Syndicate, 2014.