Broj zaposlenih u SAD-u u posljednjih šest mjeseci rastao je za prosječno 202 tisuće mjesečno. Pritom je u svibnju zaposlenost porasla za 223 tisuće, čime je stopa nezaposlenosti pala na razinu 3,8%, što je najniža razina od travnja 2000. godine, kada je također iznosila 3,8%.

Nižu stopu nezaposlenosti SAD je posljednji put zabilježio davne 1969. godine. Prema projekcijama Feda i tržišnim očekivanjima stopa nezaposlenosti trebala je pasti na tu razinu tek krajem godine.  Istodobno, prema podacima američkog ureda za statistiku rada krajem travnja broj otvorenih radnih mjesta iznosio je 6,7 milijuna, dok je nezaposlenih bilo manje od 6,4 milijuna (6,1 milijuna u svibnju).

Brži rast plaća
Rekordno niska nezaposlenost utjecala je na blago ubrzanje rasta plaća na 2,7% godišnje u svibnju, a spomenuti rast bi se trebao dodatno ubrzati do kraja godine i to uslijed sve većih pritisaka s tržišta rada. Na dodatni pad ispod prirodne razine stope nezaposlenosti utjecala je porezna reforma s početka godine kao i napori administracije u deregulaciji američkog gospodarstva.

Uslijed snažnog rasta zaposlenosti i rastućih inflatornih pritisaka Fed će nastaviti s normalizacijom monetarne politike. Dok se stopa nezaposlenosti u SAD-u već prije dvije godine vratila na predrecesijske razine, u eurozoni je stopa nezaposlenosti (8,5% u travnju) još uvijek jedan postotni bod viša nego 2007. godine.  U kontekstu visoke stope nezaposlenosti, blagog usporavanja ekonomskog rasta u prvom kvartalu te niske inflacije ECB će nastaviti s provođenjem ekspanzivne monetarne politike. Tako da tržišta očekuju prvo podizanje bazičnog kamatnjaka tek u drugoj polovici sljedeće godine. Bez obzira na sporiji oporavak europskog gospodarstva i dužu recesiju u nekim članicama eurozone od SAD-a razlika u stopama nezaposlenosti ne može se pripisati isključivo ekonomskom ciklusu.

Naime, od 70-ih godina prošlog stoljeća nezaposlenost u Europi na višim je razinama od one u SAD-u. Razlika u stopi nezaposlenosti može se djelomično pripisati razlici između zemalja eurozone, jer dok je na sjeveru Europe stopa nezaposlenosti na sličnim razinama kao u SAD-u (Njemačka 3,4%, Nizozemska 3,9%, Danska 5,2%), jug Europe podiže prosjek nezaposlenosti (Italija 11,2%, Španjolska 15,9%). 

Smanjiti troškove rada
Niska mobilnost stanovništava unutar eurozone, koja se pripisuje jezičnim i kulturnim barijerama, kao i nepriznavanju kvalifikacija između članica, u usporedbi sa SAD-om gdje oko 30% stanovništva ne živi u saveznoj državi u kojoj su rođeni sprečava značajniji pad nezaposlenosti u južnim članicama. 

Uz nisku mobilnost stanovništva, uzroci za višu prirodnu stopu nezaposlenosti su visoka socijalna zaštita te dulje trajanje prava na naknadu za nezaposlene u nekim članicama što umanjuje poticaj nezaposlenima da prihvate slabije plaćen posao, zatim rigidnije radno zakonodavstvo koje povećava troškove poslodavcima te umanjuje fleksibilnost na tržištu rada, još uvijek relativno jaki sindikati koji povećavaju rigidnost plaća, neusklađenost obrazovnog sustava s tržištem rada, te visoko porezno opterećenje rada. 

Iako se dio visokog poreznog opterećenja može pripisati većoj razini usluga koje država pruža stanovništvu, što je vidljivo u visokom udjelu državne potrošnje u BDP-u (47,1% u eurozoni; 37,8% u SAD-u), smanjenjem istog, pogotovo doprinosa na plaće, južne članice eurozone mogle bi smanjiti jedinične troškove rada, povećati konkurentnost te potaknuti rast zapošljavanja, a što bi uz reforme u smjeru veće fleksibilnosti na tržištu rada rezultiralo konvergencijom prema razvijenijem sjeveru Europe.