Unatoč golemoj masi gospodarskih problema koji more Europu, jednu činjenicu ne bismo smjeli zaboraviti: Europska unija i dalje je najveće gospodarstvo na svijetu. S BDP-om većim od 15,5 bilijuna dolara, premašuje čak i gospodarstvo Sjedinjenih Američkih Država. Europska je unija sa 20 posto ukupne svjetske trgovine drugi po veličini svjetski uvoznik i izvoznik, nakon Kine i SAD-a, koje su podjednake. Jednostavno rečeno, Europska unija vodeća je svjetska komercijalna sila.Ti podaci, međutim, ne mogu prikriti činjenicu da je industrijski model koji je u početku mogućio današnju integriranu Europu posve neprikladan za probleme koji su nastali zbog financijske krize. Dakle, mi Europljani moramo produbiti europsku integraciju, i to puno brže, s puno više odlučnosti. Ako to ne učinimo, pojavit će se stvarni rizik da će društveni nemiri zatresti same temelje Europske unije prije nego što dovršimo proces integracije kojim bi se riješili problemi koji danas otežavaju život milijunima ljudi. Ti problemi ne mogu se odvojiti od načina na koji se Europska unija, trenutačno glavna svjetska gospodarska briga, predstavlja ostatku svijeta. Europa će se morati istinski posvetiti punokrvnoj integraciji želi li izbjeći takvu sudbinu. Neizbježno će integracija dovesti do ujedinjene, koherentne i djelatne europske vanjske politike sposobne za prilagođavanje svijetu koji se mijenja munjevitom brzinom.

Preusmjeravanje prema Aziji

Suvremeni svijet ionako je multipolaran. No, ta multipolarnost ne jamči da će međunarodnim sustavima upravljati skup zajedničkih pravila bez kojih će globalni problemi postajati sve rizičniji i vjerojatnije završavati sukobima. Upravo po tom pitanju Europa ima najviše za ponuditi svijetu. I dalje je ona predvodnica kada je riječ o institucionalnim inovacijama, koje predstavljaju prijeku potrebu ovoga stoljeća, kao i najbolji te najuspješniji povijesni primjer istih, što dokazuje i Nobelova nagrada za mir 2012.Neki drugi dijelovi svijeta bilježe neviđen gospodarski rast, a to je, pak, još jedan veliki izazov: potreba izgradnje temelja za taj rast u poštenijem političkom sustavu i otvorenijim, inkluzivnim društvima u kojima se poštuju ljudska prava i brine se o očuvanju okoliša. Europa je tu već korak ispred ostalih. Srećom, europske zemlje nisu jedine koje u suvremenom svijetu dijele suverenost. Dobar primjer predstavljaju i nastojanja Saveza država Jugoistočne Azije, koje hrabrim koracima idu naprijed u dijelu svijeta u kojemu integracija nikada prije nije bila standard i u kojemu nema jasnih struktura regionalne sigurnosti. Europa mora potaknuti njihove integracijske napore. Upravo će ta azijsko-pacifička regija u doglednoj budućnosti postati središte međunarodnih odnosa. Sjedinjene Američke Države već su najavile strateško preusmjeravanje prema Aziji. Nadalje, ta je regija središte brojnih dugovječnih razmirica, teritorijalnih i pograničnih sporova, krajnjeg nacionalizma, kao i nepovjerenja prema susjedima. Kina ne želi da 21. stoljećem dominira G-2 koji bi se sastojao od nje same i Sjedinjenih Američkih Država. U najmanju ruku bio bi joj draži G-3, u kojemu bi bila i Europska unija. Dakle, uz dobre odnose s obje te sile koje Europska unija njeguje, njezino iskustvo u pogledu multilateralnog rješavanja pogleda pritom bi se pokazalo neprocjenjivim.

Sigurnost u sjeni rasta

Jedna od tema o kojima se govorilo na Konferenciji o sigurnosti održanoj prošle veljače u Muenchneu, a koja bi se trebala uključiti i u bilo kakav pristup Aziji, jest činjenica da izvanredni gospodarski rast te regije prikriva njezine sigurnosne probleme. To, međutim, ne znači da ti problemi neće isplivati na površinu, što dokazuje i najnovija eskalacija teritorijalnih sporova u Južnom i Istočnom kineskom moru.Okrenemo li se europskom susjedstvu, uviđamo kako je unipolarni moment Europske unije iz 90-ih završio. Rusija se nije nimalo približila europskim standardima, Turska je već razvila vlastitu vanjsku politiku i teži postati regionalnom silom, a zemlje na južnim obalama Sredozemlja rekla su dosta nepromijenjenom stanju stvari u revolucijama koje nitko nije mogao predvidjeti. No, meka moć i model multilateralnog dijaloga i dalje su jedini način postizanja političke, gospodarske i energetske suradnje, dakle i jamstva supostojanja u blagostanju navedenih zemalja s onima na istoku. Odnosi s američkim kontinentom po naravi su drukčiji. U tom pogledu blizina nije fizička, već se temelji na zajedničkim vrijednostima i viziji. U današnjem složenom svijetu koji se neprestano mijenja koordinirana nastojanja sa Sjedinjenim Američkim Državama moraju se nastaviti i dodatno razvijati. Nadalje, nepristrani promatrači upozoravaju na to da će Latinska Amerika imati najviše blagodati od 21. stoljeća te da bi bliskiji odnosi između ta dva kontinenta trebali postati ključni cilj obaju strana.

Koraci u pravom smjeru

Europska unija poduzima korake u pravom smjeru, a jedan od njih je i osnivanje Europske službe za vanjsko djelovanje prema Sporazumu u Lisabonu. Vlastito iskustvo govori mi da utjecaj Europske unije raste gdje god je prisutan veleposlanik te agencije. Dok Europska unija teži postati međunarodnom silom, izbor koji se pred nju postavlja vrlo je jednostavan: ili ćemo mi Europljani zajednički djelovati i oduprijeti se golemim izazovima burnih promjena koje se upravo odvijaju u svjetskom poretku, ili ćemo sami sebe osuditi na ulogu promatrača u svijetu u kojemu nećemo imati glasa. U igri su prosperitet i održivost našeg društveno-gospodarskog modela. Već to bi trebalo biti dovoljno da nas uvjeri kako su europske države premale za pojedinačno djelovanje na svjetskoj pozornici te da je europska integracija jedini mogući izbor.

© Project Syndicate, 2012.

Javier Solana, nekada glavni tajnik NATO-a i visoki predstavnik Europske unije za vanjsku i sigurnosnu politiku, danas je viši suradnik za vanjsku politiku pri ustanovi Brookings Institution te predsjednik Centra za globalnu ekonomiju i geopolitiku ESADE