Nesposobnost vlada za odlučno djelovanje u rješavanju pitanja gospodarskog rasta, zapošljavanja i distribucijskih izazova postala je glavni izvor zabrinutosti u gotovo svakom kutku svijeta. Naročito su u SAD-u politička polarizacija, zastoj rada Kongresa i neodgovorna želja za potporom javnosti privukli veliku pozornost, a mnoge brinu gospodarske posljedice.

Međutim, kako je pokazala nedavna analiza, relativni gospodarski učinak države u nekoliko dimenzija vrlo je malo povezan s "funkcionalnošću" vlade. U stvari, tijekom šest godina nakon izbijanja globalne financijske krize SAD je nadmašio napredne zemlje u pogledu rasta, nezaposlenosti, proizvodnje i troškova jedinice rada unatoč rekordnoj političkoj polarizaciji na nacionalnoj razini. Nezaposlenost je niža nego u Njemačkoj, Kanadi i Japanu, a distribucija dohotka u Americi bilježi veću nejednakost nego u većini naprednih zemalja – i još se kreće u pogrešnom smjeru. No u pogledu ukupnog relativnog gospodarskog učinka, SAD očito ne plaća previsoku cijenu za političku disfunkcionalnost. Ako ne odbacimo potencijalnu vrijednost odlučnijeg stvaranja politike, jasno je da su na djelu drugi čimbenici. Istraživanje tih čimbenika ključ je bitnih lekcija za mnoge zemlje. Naša je pretpostavka da su globalna integracija i gospodarski rast šireg spektra zemalja u razvoju pokrenuli višedesetljetni postupak dubinskih promjena.

Kratkovidni okviri 
Prisutnost tih zemalja u trgovinskom sektoru globalnog gospodarstva utječe na relativne cijene dobara i čimbenika proizvodnje, uključujući rad i kapital. Istodobno je pad troškova poluvodiča potaknuo širenje informacija i komunikacijske tehnologije koja zamjenjuje radnu snagu, ukidajući posredne nabavne lance i smanjujući broj rutinskih poslova i poslova niske vrijednosti na trgovinskoj strani naprednih gospodarstava. Riječ je o dugoročnim trendovima koji traže napredne procjene i dugoročne odgovore.

Razmjerno kratkovidni politički okviri možda su poprilično dobro i funkcionirali u ranom poslijeratnom razdoblju kad je SAD bio dominantan i kad je skupina strukturno sličnih naprednih zemalja pokrivala veliku većinu globalne proizvodnje. Međutim, ne funkcioniraju kad održivi rast zahtijeva prilagodbu strukture i ponašanja brzim promjenama komparativne prednosti i vrijednosti različitih vrsta ljudskog kapitala. Što je, stoga, zaslužno za razmjerno dobar učinak američkog gospodarstva u poslijeratnom razdoblju? Glavni je čimbenik temeljna strukturna fleksibilnost američkog gospodarstva. Smanjenje zaduživanja odvilo se brže nego u drugim zemljama, a što je još važnije, resursi i proizvodnja brzo su preusmjereni u trgovinski sektor kako bi se ispunila praznina nastala trajno slabom domaćom potražnjom. To znači da je, bez obzira na vrijednost vladine akcije, važno i ono što vlade ne rade. Mnoge države imaju politike koje štite sektore i radna mjesta te tako uvode stroge strukturne mjere. Trošak takvih politika raste s potrebom za strukturnim promjenama radi održanja rasta i zaposlenosti.

U razmjernim su okvirima Njemačka, sjeverna Europa, Velika Britanija, Kanada, Australija, Novi Zeland i SAD donekle lišene krute strukture. Japan to namjerava ostvariti. Južnoj Europi prethodi opsežan plan reformi za povećanje fleksibilnosti. Ukidanje stroge strukture nije tako lako kao što se čini. Neke su stroge strukture nastale zbog mehanizama socijalne zaštite i usmjerene su više na radna mjesta i sektore nego na pojedince i obitelji. Druge su odraz politika koje samo štite sektore od konkurentnosti te stvaraju rente i interesne skupine. Ukratko, otpor reformama može biti znatan upravo zbog toga što rezultati imaju distribucijski učinak. Takve reforme nisu čin tržišnog fundamentalizma. Nije cilj sve privatizirati ili podupirati pogrešan stav da se neregulirana tržišta sama reguliraju. Naprotiv, vlada ima značajnu ulogu u strukturnoj tranziciji, no također se mora maknuti s njezina puta. U odnosu na SAD, Europa ima dva problema. Jedan je potreba za poboljšanjem strukturne fleksibilnosti i povećanjem proizvodnje, koja je osobito izražena u nekim južnoeuropskim zemljama. U prvih deset godina otkako je euro postao zajednička valuta, troškovi jedinice rada u južnoeuropskim gospodarstvima otklanjali su se od troškova jedinice rada u Njemačkoj i na sjeveru Europe, a rast se postizao pretjeranim javnim zaduživanjem i udjelom vlade u ukupnoj domaćoj potražnji ili, kao što je bio slučaj sa Španjolskom, prenapuhivanjem tržišta nekretnina zahvaljujući zaduživanju. 

Stalna napetost
U nedostatku deviznog mehanizma, ponovno pokretanje sustava kako bi trgovinski sektori stvorili rast podrazumijeva bolnu relativnu deflaciju, a taj postupak traje dulje ako je kontekstu niske inflacije. Druga je stvar što eurozona dopušta takve otklone zato što su politike koje utječu na rast decentralizirane. Zajednička monetarna i valutna politika u stalnoj su napetosti s decentraliziranim poreznim politikama, politikama javnog sektora i socijalnim politika, a sve one utječu na strukturnu fleksibilnost zemlje. Štoviše, jedinstveno je tržište razmjerno cjelovito u pogledu dobara, ali nije cjelovito u pogledu usluga. Europa će s vremenom morati gravitirati prema dubljoj političkoj i fiskalnoj integraciji ili prema strukturi koja uključuje mehanizme prilagodbe – na primjer, veću mobilnost radne snage – kako bi uskladila otklone u proizvodnji.

Mnoge zemlje, ne samo europske, moraju proći strukturnu prilagodbu kako bi postigle uzorke održivog rasta. Sve strukture i portfelji prilika za zapošljavanje u naprednim gospodarstavima suočavaju se sa sličnim konkurentskim i tehnološkim silama, a sve naginju usmjeravanju dohotka prema gornjem kraju distribucije i prema vlasnicima kapitala. Razlike između država u pogledu učinka dijelom su odraz prošlih političkih odluka koje su utjecale na brzinu prilagodbe. Više razine ulaganja u javni sektor također bi pomogle u stvaranju održivog oporavka, osobito u naprednim zemljama. Međutim, zbog ozbiljnih fiskalnih ograničenja u mnogim državama koje će vjerojatno odgoditi taj element političke reakcije, reforme namijenjene povećanju fleksibilnosti očito su pravi početak.

Koautor David Brady zamjenik je ravnatelja i viši suradnik Instituta Hoover i profesor političkih znanosti na Sveučilištu Stanford

© Project Syndicate, 2014.