Potkraj lipnja Grčka je srljala prema imploziji, dok je Europska unija (EU) bila zaokupljena sve zlobnijom unutarnjom raspravom o migraciji. To se možda i ne čini najpovoljnijim trenutkom u kojem bi Europsko vijeće trebalo dati konačno odobrenje za pripremu dugoočekivane nove Globalne strategije vanjske i sigurnosne politike EU.

No, dogodilo se upravo to, uz podršku u odlukama Vijeća donesenim na sastanku 25. i 26. lipnja. Ta inicijativa ima potencijala za revolucioniziranje načina na koji se Europa hvata u koštac s brojnim izazovima s kojima je trenutačno suočena te, što je možda još važnije, za davanje Europskoj uniji svrhovitosti koja joj je prijeko potrebna.Jasno je da EU treba novu sigurnosnu strategiju. Tekuća, usvojena 2003. godine, duboko je zastarjela, kao što je to sažeto u uvodnoj rečenici: "Europa nikad nije bila tako prosperitetna, tako sigurna, niti tako slobodna". To očito više nije slučaj. Kontinuirano stanje nemira u kojem se Europa našla rezultat je rastuće složenosti i prožimanja svojih unutarnjih i vanjskih stvarnosti, osobito oblikovanih zbog četiriju egzistencijalnih prijetnji koje se međusobno preklapaju. Ponajprije, Rusija je obnovila tradicionalan izazov sigurnosti za koji se mislilo da ga je Europa riješila još davno.

Drugo, transnacionalni terorizam višedimenzionalna je i temeljna opasnost. Treće, početak migracijske krize postavlja pitanja o europskim vrijednostima i identitetu. Na posljetku, odsutnost vizije budućnosti europskog projekta općenito dovela je do nenakolonosti diljem kontinenta, potkopavajući koheziju te sposobnost EU da riješi kušnje s kojima je suočena. Te prijetnje pooštravaju i intenziviraju jedna drugu. Aktivnosti terorističkih skupina pridonose nasilju i nestablinosti u susjednim područjima, dovodeći rastući broj migranata u EU. Teškoće s integracijom imigracijskih zajednica u europsko društvo ponekad su dovele do radikalizacije, što je osiguralo municiju nacionalističkim političarima i dodatno rascjepkalo Europu. Ruski vođe također su potajno radili na rušenju solidarnosti, bez koje Europska unija ne bi bila u mogućnosti odgovoriti na prijetnje s kojima je suočena.

Sve to postavlja ozbiljna pitanja vezana uz globalnu ulogu EU te istodobno umanjuje provedivost samog europskog projekta. S obzirom na uzajamnu povezanost, nije iznenađujuće da su se reakcije EU svrstane u kategorije – poput Europskog migracijskog programa, Istočnog partnerstva i Strategije energetske sigurnosti – pokazale neodgovarajućima, unatoč njihovoj važnosti. Prijeko je potreban sveobuhvatan okvir koji ne samo da podupire samoafirmirajuću i koordiniranu reakciju na temeljne sigurnosne prijetnje, nego i iskorištava poveznice i prilike za podupiranje sposobnosti Europe za djelovanjem.Takva rekonceptualizacija (ne samo preispitivanje) europske sigurnosne strategije mora se objasniti činjenicom da odvajanje untarnjeg i vanjskog postaje sve teže. Inicijative koje su usmjerene unutra –  jedinstveno digitalno tržište jasan je primjer – imaju znatan međunarodni utjecaj, dok vanjski događaji oblikuju život u EU.

Posljedično, nova sigurnosna strategija trebala bi uvažavati šire implikacije domaćih politika, prilagodivši širok raspon sredstava koje Europa ima na raspolaganju. Naravno, uzvišena retorika i ambiciozne namjere bit će slabe važnosti, osim ako se europski vođe ne obvežu na kontinuiranu provedbu konkretnih inicijativa. Stoga je postupak izrade plana sam po sebi tako važan: on je prilika za ozbiljnu raspravu koja uključuje institucije EU i širu zajednicu europske politike, koji su potrošili mnogo vremena razmatrajući ta pitanja.  Federica Mogherini, visoka predstavnica EU za vanjske poslove i sigurnosnu politiku EU i zamjenica predsjednika Europske komisije, u pravu je kad zagovara aktivno sudjelovanje zemalja članica u raspravama kako bi im to dalo osjećaj vlasništva nad bilo kojom strategijom do koje se dođe. Cilj bi trebale biti provedive ideje, stvaranje konsenzusa i pronalaženje poveznica, što je iznimno važno unutar EU, ali ne zaboravljajući na saveznike i partnere.

Zapravo, vanjska dimenzija od presudne je važnosti. Zbog tekuće krize eura nestalo je opravdanje za proces integracija koje je vrijedilo desetljećima. Budući da više nije u mogućnosti isticati zajednički prosperitet kao svoju svrhu, Europska unija zaglibila je u potrazi za novom pričom koja bi uvjerila građane i zemlje članice da europske integracije još uvijek imaju stvarnu vrijednost. Strategija usredotočena ne samo na to kakav utjecaj svijet ima na Europsku uniju, već i na to kako bi europske vrijednosti i interesi mogli i trebali biti predstavljeni izvana, predstavljala bi poziv na djelovanje, imala bi misiju širih razmjera i jasan cilj.

Proces europskih integracija u svojoj se srži oduvijek temeljio na vrijednostima i pravilima, a to su dvije kvalitete koje nedostaju u današnjem svijetu. Pod barjakom liberalizma, dobrog upravljanja i vladavine prava na međunarodnoj razini, Europska unija može preokrenuti centrifugalni proces kod kuće koji se intenzivirao tijekom krize te na taj način ojačati svoju sposobnost reagiranja na današnje izazove i osigurati si poziciju u sutrašnjem svijetu. Ne možemo sebi priuštiti propuštanje takve prilike. 

Project Syndicate, 2015.