Nastojanja da se oživi rast u najutjecajnijim svjetskim gospodarstvima – uz iznimku eurozone – povoljno djeluju na globalnoj razini. Svi problemi koji prijete svjetskom gospodarstvu političke su naravi. Nakon 25 godina stagnacije Japan nastoji oživjeti domaće gospodarstvo kvantitativnim olakšanjem na dosad neviđenoj razini.

Riskantan je to pokus: brži bi rast mogao dovesti do povećanja kamatnih stopa, a time i do nemogućnosti oplate troškova duga. Međutim, premijer Shinzo Abe radije se odlučio na taj rizik nego da Japan osudi na sporu smrt, a sudeći prema oduševljenoj potpori javnosti, na rizik su spremni i obični Japanci. Za razliku od Japana, Europska unija srlja prema dugoročnoj stagnaciji iz koje se Japan svim silama pokušava izvući. Ulozi su visoki: pojedine države mogu preživeti koje izgubljeno desetljeće, no EU, nepotpuni savez država članica, lako bi mogao propasti. Model eura, koji je razvijen po uzoru na njemačku marku, ima jednu kobnu manu. Stvaranje zajedničke središnje banke bez zajedničke riznice znači da su dugovi vlade izraženi u valuti kojom ne upravlja nijedna država članica te su time u opasnosti od bankrota. Uslijed gospodarskoga kraha 2008. godine, neke su se države članice previše zadužile, a zbog premija rizika podjela eurozone na vjerovnike i dužnike postala je trajna. 

Ponavljanje pogreške
Ta se mana mogla ispraviti zamjenom obveznica pojedinih zemalja euroobveznicama. Nažalost, njemačka je kancelarka Angela Merkel, odražavajući radikalnu promjenu stava Nijemaca prema europskim integracijama, tu mogućnost isključila. Prije ponovnoga ujedinjenja Njemačka je bila glavni pokretač integracije, a danas su, pod teretom troška ponovnog ujedinjenja, njemački porezni obveznici odlučni u tome da ne žele biti duboki džep europskih dužnika. Nakon kraha 2008. godine Angela Merkel ustrajala je u tome da se svaka država sama pobrine za svoje financijske institucije te da se državni dugovi isplate u potpunosti. Iako toga nije svjesna, Njemačka ponavlja tragičnu pogrešku koju je Francuska počinila nakon Prvog svjetskog rata. Zbog ustrajanja premijera Aristidea Brianda na odšteti došlo je do Hitlerova uspona; politika Angele Merkel hrani ekstremističke pokrete u ostatku Europe. 

Smjer Kine
Trenutni uvjeti pod kojima se upravlja eurom neće se mijenjati jer će Njemačka uvijek učiniti minimum da očuva zajedničku valutu, a i zato što bi tržišta i europske vlasti kaznile bilo koju zemlju koja bi te uvjete dovela u pitanje. Kako god bilo, akutna je faza financijske krize završila. Europske financijske institucije prešutno su priznale da su mjere štednje bile kontraproduktivne i prestale su nametati dodatna fiskalna ograničenja. Time su zadužene zemlje dobile malo prostora, a financijska su se tržišta stabilizirala unatoč tome što nije zabilježen rast. Buduće će krize biti političke naravi. Štoviše, to je već očito jer se Europska unija do te mjere okrenula prema sebi da ne može prikladno reagirati na vanjske prijetnje, bilo da je riječ o Siriji ili Ukrajini.

Međutim, situacija ni izbliza nije beznadna: nova ruska prijetnja možda preokrene trenutna kretanja prema dezintegraciji Europe. Uslijed svega kriza je EU od "fantastične tvorevine" koja je izazivala nadahnuće pretvorila u nešto radikalno drukčije. Ono što je trebalo biti dobrovoljni savez jednakih zemalja koje su dio svoje suverenosti žrtvovale za zajedničku dobrobit – utjelovljenje principa otvorenog društva – danas se zbog krize eurozone pretvorilo u odnos vjerovnika i dužnika koji nije ni dobrovoljan ni jednak. Štoviše, euro bi mogao posve uništiti Europsku uniju. Za razliku od Europe, SAD se pretvara u najsnažnije gospodarstvo razvijenog svijeta. Energija iz škriljevca SAD-u je dala važnu konkurentsku prednost u proizvodnji, a osobito u petrokemiji. Bankarski sektor i sektor kućanstava ostvarili su napredak u smanjenju zaduženosti. Kvantitativno olakšanje povećalo je vrijednost imovine. Tržište nekretnina se oporavilo, a zbog gradnje je pala stopa nezaposlenosti. Fiskalno opterećenje zbog izolacije također je na izmaku. Glavna nesigurnost s kojom se današnji svijet suočava nije euro već budući smjer Kine.

Model rasta koji je odgovoran za njezin nagli uzlet polako gubi moć. Taj je model ovisio o financijskoj represiji sektora kućanstava kako bi se potaknuo rast izvoza i ulaganja. Uslijed toga sektor kućanstava danas je pao na 35 posto BDP-a, a prisilna štednja više nije dovoljna da financira trenutni model rasta. To je dovelo do eksponencijalnog rasta različitih oblika financiranja dugom.  No postoje i značajne razlike. U Americi financijska tržišta uglavnom dominiraju politikom; u Kini su banke i dobar dio gospodarstva u rukama države, a Komunistička partija kontrolira državna poduzeća. Svjesna opasnosti narodna je banka Kine 2012. godine poduzela korake za zaustavljanje rasta duga, no kad je pad počeo stvarati ozbiljne probleme u gospodarstvu, Partija je ponovno pokazala nadmoć. U srpnju 2013. godine vodstvo Partije naredilo je čeličani da ponovno upali peći, a narodnoj banci da odobri povoljnije kreditne uvjete. Gospodarstvo se preokrenulo u tren oka. Na Trećem plenumu 18. centralnog komiteta održanome u studenome najavljene su dalekosežne reforme. Ovakav razvoj događaja uvelike je zaslužan za nedavna poboljšanja globalnih izgleda. Kineski je državni vrh s pravom dao prednost gospodarskom rastu pred strukturnim reformama jer strukturne reforme praćene mjerama štednje guraju gospodarstvo u vrtlog deflacije. 

Rast duga
No postoji nešto što je u trenutnoj kineskoj politici samo sebi protuslovno: ponovno paljenje peći također potiče eksponencijalni rast duga, koji se ne može održati dulje od nekoliko godina. Kako će se i kada ova kontradikcija riješiti uvelike će utjecati na Kinu i na svijet. Uspješna tranzicija u Kini najvjerojatnije će podrazumijevati političke i gospodarske reforme, a neuspjeh bi potkopao još uvijek vrlo prisutno povjerenje u političko vodstvo države, što bi dovelo do represije u domaćim okvirima i vojnih sukoba u inozemstvu. 

© Project Syndicate, 2013.