U Velikoj Britaniji ovih dana ništa se ne može uzeti zdravo za gotovo, ali u ovom je trenutku vrlo izgledno da će 2020. biti godina u kojoj će se napokon dogoditi Brexit. Većina Britanaca vjerojatno će osjetiti olakšanje svršetkom te naizgled beskrajne agonije, dok će većina europskih vođa vjerojatno biti zadovoljna jer ne treba raspravljati o još jednoj odgodi. No, pitanja će ostati. Odgovor na pitanje "tko je izgubio Britaniju?", prije svega mora glasiti Britanija sama.

Bez obzira na pogreške koje je možda napravilo ostalih 27 zemalja članica Europske unije, ne može ih se smatrati odgovornima za neobično ponašanje tri jednako diletantske vlade Velike Britanije tijekom posljednjih pet godina. Ipak, iz onoga što se dogodilo Britaniji možemo izvući poučnije lekcije. Prva, kao što je Wolfgang Münchau istaknuo u Financial Timesu, da je u Velikoj Britaniji borba za članstvo u EU izgubljena daleko prije nego što se vodila. Od 1990-ih, vodeći stručnjaci i medijski sadržaji obično su prikazivali Europsku uniju kao birokraciju koja guši, opsjednutu ekspanzijom vlastite moći; samo se nekolicina visoko pozicioniranih političara usudila suprotstaviti takvim predrasudama.

Unutarnja slabost Unije 
Na žalost, slični trendovi trenutno su vidljivi u ostalim zemljama u srži EU-a. U Francuskoj, 56% građana – isti postotak kao i u Velikoj Britaniji – skloni su "nemati povjerenja" u EU. Birači iz redova radničke klase imaju osobito negativan stav. Povjerenje u EU veće je u Njemačkoj, no na udaru je politika Europske središnje banke. Godinama kruže stravične priče o skrivenim transferima na jug.

Istovremeno, EU ne bi smjela samu sebe oslobađati od malo pretraživanja duše. Kad je tadašnji premijer Velike Britanije, David Cameron, tražio privremeno ograničenje broja imigranata iz srednje i istočne Europe, možda je moglo biti preporučljivo potražiti rješenje s njim. Također, nakon što je EU započela pregovore o Brexitu s Theresom May možda je moglo biti mudro reagirati na njene pozive na "poseban" dogovor s Velikom Britanijom. Od referenduma o Brexitu održanog u lipnju 2016. države članice EU-27 pokazale su iznenađujuću razinu jedinstva, izuzetnu dosljednost i zapanjujuće odsustvo strategije.

Njihov stav nije toliko motiviran željom ograničavanja uzajamne štete, već napose strahom da bi bilo kakvo omekšavanje pozicije u pregovorima s Velikom Britanijom moglo dovesti do daljnje fragmentiranosti. Njihova prividna snaga prikrivala je skrivenu unutarnju slabost. Što je bilo, bilo je. U ovom trenutku prioriteti Europske unije trebali bi biti održavanje uzajamno blagotvorne suradnje na životu i izbjegavanje opasnosti da Velika Britanija prihvati strategiju agresivnog regulatornog okruženja tržišnog natjecanja. 

Prepreke trgovini uslugama 
Zajedničke obrambene inicijative koje uključuju Veliku Britaniju i kontinentalne partnere najvjerojatnije će opstati, suradnja unutar multilateralnog sustava gotovo zasigurno će se nastaviti i ad hoc projekti vjerojatno će doživjeti procvat. No, postoji rizik da ekonomska integracija s jedinstvenim europskim tržištem bude velika žrtva Brexita. Ako slogan pobornika Brexita "preuzmimo ponovno kontrolu" ima bilo kakvo značenje, on podrazumijeva zamjenu zakonodavstva EU zakonima Velike Britanije.

S danom nakon Brexita, regulatorni režim Britanije bit će identičan režimu njegovih trgovinskih partnera u Europskoj uniji jer je Zakon o velikom ukidanju iz 2018. godine prekopirao sve zakone EU u britansko zakonodavstvo. Međutim, dok Britanija postepeno uvodi izmjene i dopune tim zakonima, a EU uvodi svoje vlastite zakone, ta će se dva pravna sustava početi razilaziti. Postavlja se pitanje: u kojoj mjeri se oni mogu razići, a da ne ugroze ekonomske poveznice i unište prosperitet?

Postoje dvije mogućnosti. Jedna je da Velika Britanija usvoji zakone koji se razlikuju od zakona EU, ali počivaju na istim temeljnim načelima. Primjerice, mogu postojati različiti načini kojima se može zajamčiti da ugovori o osiguranju pružaju isti stupanj zaštite potrošača ili podržavaju bioetičke standarde. U tom slučaju, nacionalni britanski zakoni utjelovili bi različite pristupe propisima, a ipak stvorili tek ograničene prepreke trgovini uslugama.

Međutim, druga mogućnost je da Velika Britanija pokuša naštetiti zakonodavstvu EU. Prema tom scenariju – često nazvanom "Singapur na Temzi" – Britanija bi uvela manje stroge standarde za financijsku stabilnost, bila bi blaža po pitanju zaštite podataka ili bi možda ublažila svoje zakone o radu u nadi da će privući više ulagača i prodavati jeftinije usluge. Europski partneri takav bi potez s pravom smatrali nekooperativnim te bi on rezultirao time da EU ukine pristup tržištu britanskim izvoznicima usluga. 

Moguće štetne posljedice
Koji put će slijediti Britanija? Bilo bi idealno da ona postigne sporazum s Europskom unijom o zajedničkim načelima i uvjerljivo se opredijeli za njihovo pridržavanje. No, budući da neki od najgorljivijih zagovaratelja Brexita samo sanjaju o nastavku i dovršetku revolucije Margaret Thatcher i pretvaranju Velike Britanije u raj s malo propisa, razumljivo je zašto je Europska unija obazriva. Postoji ozbiljan rizik od negativne spirale agresivne britanske deregulacije i mjera snažnog stezanja remena u EU sa štetnim posljedicama za trgovinu uslugama.

EU ne bi trebala tražiti od Velike Britanije da uz bezumno pokoravanje kopira njeno zakonodavstvo. No, ona bi trebala jasno istaknuti da je agresivno regulatorno okruženje tržišnog natjecanja neprihvatljivo te suočiti britansku vladu s crno-bijeli izborom: ili će se složiti za opredjeljenje za zajednička načela i provoditi regulatorno samoobuzdavanje u cilju održavanja dobrog pristupa europskom tržištu, ili će odbiti – i izložiti britanske tvrtke ozbiljnom sveobuhvatnom ograničenju vlastite mogućnosti izvoza u Europu.

© Project Syndicate, 2019.