Dvije nedavne vijesti vezane uz proračun sumorni su podsjetnik pogubnog stanja u kojem se nalazi fiskalna politika Sjedinjenih Američkih Država. Ured za upravljanje i proračun predsjednika Baracka Obame najavio je da će deficit federalne vlade u ovoj fiskalnoj godini iznositi oko 600 milijardi dolara, što je za 162 milijarde dolara više nego 2015., ili porast veći od 35 posto.

Dok godišnja publikacija "Dugoročna predviđanja proračuna", koju izdaje Kongresni ured za proračun, predviđa da će dug federalne vlade porasti sa 75 posto BDP-a na 86 posto u razdoblju od desetljeća, pod uvjetom da ne bude promjena u fiskalnoj politici, a zatim dosegnuti rekordnih 141 posto 2046., približavajući se razini dosegnutoj u Italiji, Portugalu i Grčkoj.

Iako se omjer duga i BDP-a u SAD-u udvostručio tijekom prošloga desetljeća, Obamina administracija i Kongres zanemarili su taj problem usredotočivši se umjesto toga na pad godišnjeg deficita od 2012. i relativnu stabilnost deficita kao udjela u BDP-u. Taj privremeni napredak odražavao je gospodarski oporavak i glasove zastupnika u korist zaustavljanja potrošnje za obranu i ostalih programa za koje Kongres dodjeljuje sredstva na godišnjoj razini, a koji nemaju veze s obranom.

Ulagači u obveznice
No, dugoročniji rast godišnjeg deficita – zbog starenja stanovništva, promjena u medicinskoj tehnologiji i rastućih kamatnih stopa – te posljedično rast omjera duga i BDP-a bili su neizbježni (i jasno su ih predvidjeli Kongresni ured za proračun i ostali). Veći broj starijih Amerikanaca koji imaju pravo na pogodnosti socijalnog osiguranja povećat će troškove programa  s ovogodišnjih 4,9 posto BDP-a na 6,3 posto BDP-a u sljedećih 30 godina. Polovica porasta troškova glavnih federalnih programa zdravstvene zaštite, s trenutačnih 5,5% BDP-a na 8,9% u 2046., proizaći će iz povećanog broja starijih korisnika, dok drugu polovicu predstavljaju dodatni troškovi koji će proizaći iz tehnologija nužnih za njihovo liječenje.

Nekonvencionalna monetarna politika Federalnih rezervi snizila je troškove neto kamata na federalni dug na samo 1,4 posto BDP-a, unatoč povećanju obima duga. No, dok se kamatne stope normaliziraju a obim duga raste, predviđa se da će troškovi servisiranja kamata na nacionalni dug dosegnuti 5,8 posto BDP-a. Taj predviđeni kamatni trošak mogao bi biti znatno manji kad bi se pokazalo da su predviđanja ostalog deficita i duga ispravna.

Zbog federalnog duga koji iznosi 141 posto BDP-a, onih 5,8 posto BDP-a kamatnih troškova podrazumijeva prosječnu nominalnu kamatnu stopu od samo 4 posto te, s obzirom na predviđanja Kongresnog ureda za proračun vezana uz inflaciju, realnu kamatnu stopu od oko 2 posto, sličnu povijesnim stopama kad je omjer duga iznosio manje od 40 posto BDP-a. Ulagači u državne obveznice mogli bi, međutim, zahtijevati znatno više kamatne stope u zamjenu za pretrpavanje vlastitih portfelja američkim dugom. U tom slučaju, kamatni trošak i dug bili bi znatno veći.

Uznemirujuće prognoze  
Činjenica da strani ulagači trenutno posjeduju više od polovice javnog duga američke vlade mogla bi učiniti kamatnu stopu još osjetljivijom na relativnu veličinu duga. Strani ulagači mogli bi se pobojati da će vlada usvojiti politike koje će smanjiti realnu vrijednost njihovih udjela. Dok američka vlada nikad neće eksplicitno doživjeti nemogućnost podmirenja državnih dugovanja, ona bi mogla usvojiti politike poput odbijanja poreza na dohodak od plaćanja kamata, što bi strane vlasnike stavilo u nepovoljni položaj i smanjilo vrijednost obveznica.

Također, strani bi se ulagači mogli pobojati da će vrlo visoke razine duga dovesti do inflatorne monetarne politike, što bi oborilo vrijednost dolara i smanjilo realnu vrijednost njihovih obveznica. To je zapanjujuća i uznemirujuća implikacija prognoze Kongresnog ureda za proračun. Do 2046. predviđeni izdaci za "obvezne" propisane programe (socijalno osiguranje i glavni programi zdravstvene zaštite), plus kamata na dug, apsorbirali bi više od cjelokupnog prihoda koji bi vlada imala od trenutnih poreznih stopa. Mali deficit (1,6% BDP-a) pojavio bi se čak i prije potrošnje na obranu i ostale programe potrošnje koje Kongres primjenjuje na godišnjoj razini te za njih dodjeljuje sredstva.

Početi već iduće godine
Ne može se kompenzirati rast obveznih programa usporavanjem rasta izdataka za obranu i ostalih izdataka za koje Kongres dodjeljuje sredstva. Ukupna potrošnja za obranu trenutačno iznosi samo 3,2 posto BDP-a i očekuje se da će pasti na 2,6 posto u sljedećih deset godina te da će ostati na toj razini u idućih 20 godina. To bi bio najniži udio potrošnje za obranu u BDP-u nakon razdoblja koje je prethodilo Drugom svjetskom ratu. Predviđa se i smanjenje za sve ostale programe potrošnje za koje Kongres mora dodijeliti sredstva, koji nemaju veze s obranom te također rekordno niski udio u BDP-u.

Svijetla točka u toj tmurnoj slici jest činjenica da ne bi bilo potrebno mnogo po pitanju smanjenja godišnjeg deficita za sprječavanje rasta omjera duga u BDP-u ili čak za njegov povrat na razinu na kojoj se nalazio prije desetljeća. Smanjenje godišnjeg deficita od 1,7% BDP-a bilo kojom kombinacijom smanjene potrošnje i viših prihoda, kad bi se s tim započelo 2017., spriječilo bi rast omjera duga i BDP-a koji trenutno iznosi 75 posto.

Smanjenje deficita za 3 posto na godišnjoj razini preokrenulo bi putanju duga i vratilo ga na razinu na kojoj se nalazio u desetljećima prije recesije. Niti jedan od predsjedničkih kandidata nije naveo bilo kakav plan niti sklonost prema preokretanju predviđenog rasta nacionalnog duga. To bi trebao biti prioritet svakome  tko se sljedeće godine useli u Bijelu kuću. S obzirom na potrebu za žurnim djelovanjem u cilju izbjegavanja najgoreg scenarija, nema isprike za čekanje.

© Project Syndicate, 2016.