Prije nekoliko dana još aktualna pravobraniteljica za djecu Ivana Milas Klarić poslala je nimalo ugodnu poruku djeci i roditeljima koja glasi “Učite strane jezike i bježite glavom bez obzira…”. Kada je prije nekoliko godina u jeku najjače financijske krize nešto slično učinio tadašnji portugalski premijer poručivši svojim građanima da im je nabolje odseliti u Južnu Ameriku mediji, oporba, kulturnjaci i poslovnjaci digli su se na stražnje noge, a o tom slučaju pisali su svi od New York Timesa do lokalnih listova zgražajući se nad činjenicom kako premijer jedne države poziva svoje građane na odlazak. I dobro možemo sada reći da pravobraniteljica za djecu nije premijer države Hrvatske niti izravni predstavnik demokratske vlasti, ali je dovoljno visoko rangiran državni dužnosnik da bi njezina izjava izvučena iz kontekst ili ne trebala popaliti malo više lampica od onih blijedih oporbenih koje poručuju eto vidite gdje živimo.

U društvu koje drži do sebe i svoje budućnosti takve izjave slagali se predstavnici politike s nima ili ne ali i ostali sudionici javnog života bile bi ako ništa drugo početak jedne velike društvene rasprave koja bi na sve načine trebala dokazati kako ovdje vrijedi ostati, ako ovdje ima života i kako je ovo naša zemlja koju trebamo graditi poznavajući strane jezike i sve ostale vještine, a ne odlaziti graditi tuđe društvo.

Međutim u Hrvatskoj izjava pučke pravobraniteljice potresla je javnost podjednako žestoko kao i da je izjavila kako je nebo crveno, a ne plavo i kako trebao otići živjeti na Mars. Ukratko nikako.

Nisu se javio niti premijer, niti predsjednica, ali ni oporbeni čelnici, akademska javnost ili kulturnjaci nisu baš podigli glas.

I to je izrazito opasno jer potvrđuje dojam koji već duže vlada ovom državom a to je da jednostavno nikome nije stalo. A iz takvog dojma više ne odlaze samo oni koji moraju iz egzistencijalnih razloga nego sve češće oni koji bježe od depresije i pesimizma mijenjajući dobre poslove koje imaju u Hrvatskoj za podjednako dobre poslove negdje u inozemstvu a smo iz jednog razloga – dosta im je kuknjave i žele za svoju djecu malo optimizma.

Kuknjava je postala nacionalni sport i ako to uskoro ne promijenimo proći ćemo gore nego što je to realno potrebno.

Naša nadvikivanja oko svega lošega polako su prešla u natjecanje u isticanju sveg lošega, bez zadrške spremni smo ukazivati na najmanje propuste bez obzira jesu li gospodarski, kulturni ili politički, ali ne vidimo i najveće uspjehe jer nemamo vremena za njih. Nacionalni sport je kukanje, a en hvaljenje iz toga se otišlo i korak dalje pa u Hrvatskoj nije nitko poželjno biti uspješan jer ako si uspješan onda si lopov sintagma je postal toliko izokrenuta i jednostavna.

Više se nitko ne želi pohvaliti uspjehom, a kamoli pokušajem da se uspije jer to su sve lopovi bit će komentar ulice ali i prevladavajuće javno miljenje. I sada se čini kako je zadnji trenutak da se nešto promijeni, ali možda je taj zadnji trenutak već prošao. Brzina iseljavanja iz Hrvatske nikada nije bila veća a prazna sela koja ostaju po Slavoniji upozorenje su onoga što nas čeka.

Prije nekoliko dana slušao sam prijatelja kako mi pričao mladom programeru i njegovoj ženi odgajateljici u vrtiću koji sele u Irsku. Nisu bez posla i egzistencije, dapače može se reći da imaju i natprosječna primanja. Pa zašto onda idu?

Odgovor je jednostavan dosta im je depresije i nemogućnosti napretka, dosta im je pitanja gdje si bio devedesetih i kako da nazovemo ovu ulicu. Žele pričati o 2040. godini, digitalizaciji, odgoju djece… ukratko o budućnosti, a prošlost ostaviti udžbenicima. Alarmantno je kada takvi odlaze jer ekonomskih imigranat bilo je uvijek i uvijek će ih biti – oni odlaze trbuhom za kruhom, ali kada ljudi počnu odlaziti glavom za mirom, onda je pet nakon 12.