Propuštena prilika. Na to se, više-manje, mogu svesti izmjene zakona o Državnom uredu za reviziju koje je Sabor nedavno usvojio.

Ured koji godišnje kontrolira desetine milijardi kuna potrošnje proračunskog novca državnih tvrtki, svih razina vlasti od općinske do nacionalne, političkih stranaka te državnih tvrtki, zakonodavac se potrudio ojačati tek minimalno.  Za razliku od do sada, za griješnike koji su ignorirali nalaze i preporuke revizora, ubuduće će se moći propisivati kazne.

Na papiru sjajno, ali u stvarnosti u mizernim iznosima od 20.000 do 50.000 kuna. Kazne čak ni ne prave razliku je li recimo, direktor državne tvrtke zagubio račun za večeru u restoranu od 1000 kuna pa platio službenom karticom, ili su na temelju nepostojećih faktura isplaćeni radovi vrijedi stotine tisuća kuna, i to dva puta.

Ili sebi godinu dana isplaćivao plaću, slučajno ili ne, veću od iznosa koji mu pripada. Zamislite sada, kako prema tim iznosima drhture oni bahati (grado)načelnici, svi proračunski korisnici, knjigovođe u političkim strankama, i cijela plejada političkih uhljebljenih ignoranta u državne tvrtke kojima je jedina referenca stranačka iskaznica. 

Razvodnjena verzija
Svi oni naprosto umiru od straha jer će im sada državni revizori na čelu s Ivanom Klešićem moći ispisati kaznu od – 20.000 do 50.000 kuna. Da budemo fer, za ozbiljnije prijestupe revizori bi i dosad predmete slali Državnom odvjetništvu nakon čega bi stvari bile u – sigurnim rukama pravosuđa.  Zato se prepravke zakona dobrim dijelom fokusiraju na Hrvatsku narodnu banku koja ulazi pod skute državne revizije.

Te izmjene su, srećom, tek razvodnjena verzija inicijalnih koje su kolale kad se počelo pričati o promjenama zakona.  Da se ne lažemo, iza fokusa na središnju banku (koja se ne financira iz proračuna) stoji neskrivena ambicija da se ona stavi pod političku kontrolu.

I HDZ je u predizbornom programu targetirao HNB, a unatoč zaklinjanju na neovisnost, kako protumačiti rečenicu da će "inzistirati na konstruktivnoj ulozi i znatno većem doprinosu HNB-a u rješavanju žarišnih problema nastalih dijelom i zbog devijacija u funkcioniranju monetarnog sustava, poput problema blokiranih građana", nego političkim pritiskom? 

Građani bez informacija
Takve ambicije srezala je Europska središnja banka podsjetivši Vladu da se članstvom u EU obvezala poštivati neovisnost monetarne politike (a manjim dijelom i razlaz s Mostom i Ivanom Lovrinovićem). Ipak, ne treba tješiti ni konačna verzija zakona po kojoj revizori češljaju efikasnost poslovanja mimo monetarnih pitanja; od nabave papira, tonera do bojanja zidova jer otvorenim ostavljaju stražnja vrata za napade.

Budući da neovisna revizija već odavno revidira i izvješća HNB-a, može se zaključiti da dušobrižnike zapravo ne muči printaju li u HNB-u na 80 gramskom papiru za 30 ili 80 kuna. To je dimna zavjesa, zazubice rastu kad su u pitanju visina tečaja i supervizorska rješenja koje banke koštaju milijune kuna ili zbog njih završe na sudu. (Mig, ograničavanje izloženosti Agrokoru).

Zato zakonodavcu ni na kraj pameti nije bilo ojačati Državni ured za reviziju, primjerice, da mu ovlasti proširi na češljanje utroška (isplaćenih) državnih jamstava?

Doista nevjerojatan propust kad sapunica o Uljaniku traje mjesecima, a premijer Andrej Plenković kaže da je država u prosincu i siječnju platila 2,8 milijardi kuna toj, nota bene, dijelom privatnoj tvrtki.  Licitiranje koliko će se javnog novca utopiti u posrnulo brodogradilište ne prestaje, spominju se i nadrealni iznosi, ali ni riječi kuda su one otišle.

Čemu dirati sustav u kojem je državna revizija u praksi krezubi tigar pa se nehaj i zloupotrebe ne mogu kazniti, a građani nemaju informacija tko mimo pravila troši milijarde kuna pa političari bez straha iz godine u godinu nastavljaju po starom?