Svakim danom sve važnija tema nedostatka radne snage u Hrvatskoj sada već kao i sve kod nas postaje pomalo pretjerana.

Naime, problem kojim se nismo bavili intenzivno i na vrijeme sada puni medijski prostor jednakom snagom, brzinom i atraktivnošću kako su to vjerojatno nekada činile velike boginje ili veliki ratovi.  Mi se jednostavno ni sa čim pa tako ni s ovim problemom ne možemo i ne znamo suočiti hladne glave i analitički, niti o njemu razgovarati smisleno i argumentirano. Nije to samo problem radne snage nego svake teme koja bi se u ovoj državi trebala otvoriti ili zatvoriti, kao i svakog pitanja na kojem se slučajno ili namjerno može dogoditi društvena polarizacija.

Pitanje nedostatka radne snage je nešto što se zasigurno ne može riješiti u jednoj sezoni, godini ili obračunskom razdoblju. Nije to niti nešto što se može riješiti u jednoj ili dvije školske godine; pitanje je to koje zahtijeva najmanje petogodišnji plan i koje zahtijeva malo dublje promišljanje i malo bolju organizaciju svih resora od one koju mi trenutačno imamo. Naravno, uz nadu da se stvari kreću nabolje, a ne nagore. Ipak, ovdje kada je radna snaga u pitanju treba demistificirati jednu stvar.

Svako zanimanje podjednako je vrijedno ako ga obavlja netko tko je u njemu vrhunski stručnjak i netko tko u njemu uživa. Nema ničeg lošeg u manualnom radu i sličnim stvarima. Ali, također, ako je vjerovati futuristima i ostalim stručnjacima, manualni poslovi sve će više biti robotizirani i bez velike potrebe za ljudskom radnom snagom. U takvom poretku stvari mi moramo težiti da naša radna snaga, a pod naša mislim na domaću radnu snagu, bude visokokvalificirana i obrazovana za nova zanimanja.

Nikako ne smijemo krenuti krivim pravcem i početi vjerovati kako nam trebaju samo i jedino konobari, sobarice i slični radnici. To je radna snaga koja se u svim bogatim državama uvozi i to i nama treba biti cilj. Nema ničega lošeg po društvo ako nam svi manualni radnici budu iz uvoza. Neka sobe po hotelima slažu radnici s istoka, neka bogate goste poslužuju konobari s istoka, a neka naši ljudi menadžiraju pa ne vjerujem da će itko na to imati prigovora. Samo ne smijemo upasti u zamku orijentiranja naših ljudi prema takvim poslovima umjesto da ih školujemo za visokosofisticirane poslove budućnosti.

Menadžment slobodnog vremena ili slična futuristička zanimanja moraju postati naš cilj. Nitko u Ujedinjenim Arapskim Emiratima nije niti nesretan niti povrijeđen jer manualne, nisko plaćene poslove obavljaju stranci, ponajviše iz Pakistana. Zašto bismo onda mi u Hrvatskoj bili nezadovoljni ako će slične poslove kod nas obavljati što ti ja znam Indijci ili neki nam od bliskih susjeda.  Naša opasnost je u obrazovanju s jedne strane, a onda i nedostaku i pomanjkanju vizije, a sve to one koji nešto vrijede tjera preko granice – u tom slučaju nažalost ostaju samo oni koji i mogu jedino obavljati manualne poslove. 

Državni plan treba, tj. mora biti da naši ljudi obavljaju doktorske poslove, da naši ljudi donose Michelinove zvjezdice restoranima, a ne da naši ljudi budu pomoćni kuhari ili čistači. Kada to postane jasno, a ponekada se čini da još uvijek nije, tek onda možemo postaviti plan kako dosegnuti ti ljestvicu. Naravno, novi plan, koji nije ostvariv u godini li jednoj sezoni, možemo krenuti u 10-godišnju ili petogodišnju realizaciju uz veliku pažnju i praćenje novih trendova. Osnovni problem je naša sporost s jedne strane i naša brzopletost s druge. 

Pitanje radne snage neće se riješiti ove ili iduće godine, ali imamo priliku postaviti temelje već sutra, te ubirati plodove kroz godine koje dolaze. Uspjeh ovisi samo o nama i neće biti mogućnosti da krivimo nekoga drugog, jer ovo je priča o našoj sposobnosti, ne o svjetskoj krizi, migrantskoj krizi ili ne znam već o čemu.