Prije nekog vremena, negdje početkom prosvjeda žutih prsluka u Francuskoj puno mojih poznanika smjelo je iznosilo teze kako je tako nešto u Hrvatskoj nemoguće. “Vidiš ovi naši ne bi se pokrenuli ni da je litra dizela bila 15 kuna”, “To je hrabrost, kod nas možeš raditi što te volje i nitko ništa”, “to je put za naše blokirane, a ne nekakvo plakanje po novinama i televiziji”… samo su neki od komentara u kojima su obični ljudi, od IT struke do službenika u bankama nekako sjetno pričali o prosvjedu za Radio 101 i Domovinskom ratu kada smo znali svi ustati kao jedan, a ne danas kada “kupiš zastupnika u Saboru ili zagrebačkoj gradskoj skupštini da glasa kako te volja i to za sitne pare”.

Međutim, svi ti komentari i pozivi na francuski “žuti način otpora” ustvari su odgovor na jednu staru tezu koja se prije nekoliko godina pojavila na kratko u medijskom prostoru a bila je formulirana kao pitanje zašto se u Hrvatskoj ne može stvoriti jedan Elon Musk ili jedan Mark Zuckerberg. Zašto uz tako puno pametnih ljudi i zahtjevan obrazovni sustav pun učenja velike količine podataka mi nemamo više ljudi poput Mate Rimca.

A odgovor je u jednoj jednostavnoj stvari – demokratski uzusi ponašanja, tržišni način razmišljanja i uostalom pravilno vrednovanje slobode ne uče se u 10 ili 20 godina – te stvari odgajaju se i ucjepljuju od malih nogu, kroz generacije da bi onda napokon neko društvo ili država bili spremni za jednog Muska, Zuckerberga ili bilo koga drugoga sličnog njima.

Ne ide preko noći i nikada nije išlo, osim u trenucima prvobitne akumulacije kapitala u nekim prošlim stoljećima ili kroz našu privatizaciju ili tranziciju, nema uspjeha preko noći kako nema preko noći niti osjećaja da nisu građani tu zbog države već ona zbog njih.

Mladim Francuzima i svim drugim zapadnjacima to je objašnjeno negdje u vrtiću i još ranije kod kuće jer je njihovim roditeljima to objasnio njihov djed ili baka.

Naši djedovi ili bake nisu nam mogli to objašnjavati jer su bili u drugom i drugačijem sustavu koji je prije svega i jedino bio oslonjen na državu i ništa drugo. Kolektivizam i priče kako su svi jednaki dovele su na kraju do toga da svi jednako čekaju da netko drugi riješi njihove probleme ili ako ćemo iskreno sve su pretvorili u socijalnu kategoriju jer u ovom sustavu kojem danas živimo ili bi barem deklarativno željeli živjeti svi oni kojima država rješava probleme od posla do privatnog života ustvari su socijalna kategorija. U sustavu koji bi mi željeli barem deklarativno živjeti država ne rješava ničije probleme – tvrtke i pojedinci propadaju i uspijevaju, a država je samo tu da za sve stvori ista pravila i prava. Od prava na prosvjed do prava na uspjeh i neuspjeh.

Ali to se mora učiti od malih nogu – građani nisu oni koji žive u gradovima kao što seljaci nisu oni koji žive na selu – i jedni i drugi su prije svega ljudi s istim zajamčenim pravima na uspjeh i neuspjeh. Kod nas još je dalek put do toga. Ponajprije put u našoj glavi. Treba razlučiti pravo na prosvjed zbog državnog podizanja trošarina od prava na prosvjed jer jedna privatna tvrtka (dijelom u vlasništvu radnika) zbog loše uprave propada.

Ovo prvo može se riješiti prosvjedom u prslucima razne boje ili još bolje nakon nekoliko godina na izborima, ali ovo drugo može se riješiti samo promjenom načina razmišljanja – da samo upravljamo svojom sudbinom i da ako smo vlasnici neke tvrtke sami i postavljamo i smjenjujemo menadžment. Ne može i ne smije država rješavati sve i svačije probleme – ona mora raditi nešto drugo paziti da su pravila igre za sve ista a i to je nešto što još moramo učiti jer dok smo fokusirani na državne potpore i pomoći nismo na nešto puno važnije – je su li pravila igre za sve ista?

Dok to ne riješimo nema ni prosvjeda ni Elona Muska u Hrvatskoj.