Sugerira se da je domaće, a kad se podrobnije iščita deklaracija, od domaćega ni "d", žale se potrošači koji još uvijek nemaju naviku u šoping ići s povećalom. 

No trebali bi. Jer čak i kad im lice i naličje pakiranja od 2,5 kilograma krumpira pripremljenog za prženje ili pečenje govori da je taj krumpir domaći, "međimurski", a reklamiraju ga i dvije krumpirolike maskote s dignutim palčevima, treba podrobno čitati deklaracije. A one ovih dana govore kako je "međimurski" krumpir jedne međimurske tvrtke koji se prodavao u Konzumu – egipatski!  Vijest je to koju je prošlog tjedna objavio Večernji list, a koja je iznova otvorila pitanje o tome tko nas može uvjeriti da je ono što kupujemo domaće, kvalitetno ili zdravstveno sigurno jer se svakodnevno srećemo sa sve perfidnijim "legalnim" prijevarama i podmetanjima na tržištu hrane.

Komplicirana kontrola 
Industrija hrane i poljoprivrede, a posebice trgovine, očito je postala toliko pohlepna za zaradom, da su se prijevare spustile i na najniže razine, i kod samih malih poljoprivrednih proizvođača, koji su također naučili kako negdje jeftino kupiti neki proizvod, sirovinu, robu, pa je lijepo zapakirati, marketinški dobro promovirati i prodati tako da uvjere potrošače kako je to domaće, naše, kvalitetno, iako to realno nije.

No, tko nam to danas uopće može jamčiti sa 100-postotnom sigurnošću?  Državne institucije i inspekcije sigurno ne, jer kad se podrobnije uđe u sustav po kojem se obavljaju kontrole hrane na tržištu brzo vas zaboli glava od njegove kompliciranosti. Teško je utvrditi tko je za što odgovoran i kako taj sustav kontrole uopće u stvarnosti funkcionira.  Jedna od ključnih stvari je primjerice tzv. monitoring – novija izmišljotina koju tvrdi kako je nemoguće kontrolirati svu hranu na tržištu (što je i istina) pa se zakonski odredi da se mora kontrolirati pet do deset posto nečega na tržištu po unaprijed određenom modelu i formuli, a ako dođe do nekog incidenta s hranom onda se kontrole pojačavaju. 

A to u realnosti znači da je u prostoru od 90 ili još i više posto ostalo robe koja ipak dođe nekako do kupca, a bez podrobnije državne kontrole može se raditi što god se hoće.  Jedna od inovacija je i samokontrola – ili kad bi se to narodski prevelo, papir s kojim neki proizvođač ili trgovac uvjerava sebe, institucije i potrošače da je ono što on prodaje i nudi na tržištu upravo ono pod što se to prodaje i što piše na deklaracijama.  A to smo i vidjeli na spomenutom slučaju s egipatskim krumpirom zapakiranim kao međimurski, ali marketinški dobro napravljeno da se to teško može utvrditi.

Ovaj slučaj je komentirao i Damir Mesarić, predsjednik Udruge međimurskih proizvođača merkantilnog krumpira koji kaže kako se to ne smije raditi. Naš međimurski krumpir još nije brendiran pa udruga tvrtku ne može teretiti zbog toga. Trebala bi reagirati i inspekcija – kazao je on za Večernji list. S obzirom na to da pokušaj zaštite međimurskog krumpira – kalampera, koji traje već 12 godina, koči birokracija, nije isključeno da će od njega, prije nego što mu zaštite zemljopisno porijeklo, stvoriti robnu marku.

Neuvjerljiva objašnjenja
A zašto je egipatski krumpir mogao proći kao međimurski? Lanjska sezona nije bila dobra za njemački, francuski ili nizozemski krumpir koji su podbacili zbog suše. No dobra sezona u Hrvatskoj značila je njegov pojačan izvoz i dobru zaradu u Mađarskoj, Sloveniji, Crnoj Gori, Rumunjskoj, Bugarskoj… pa je danas u Međimurju teško naći krumpir za prodaju. Očito se sada neki moraju snalaziti pa uvoze egipatski krumpir da bi mogli zadovoljiti domaće potrebe. 

Direktor tvrtke koja se našla u ovoj aferi izjavio je kako tvrdnju na ambalaži o međimurskom krumpiru nisu stavili kako bi ljudima rekli da je sadržaj međimurski, već je riječ o sloganu tvrtke. On je to lijepo objasnio kako, eto, nikoga nisu htjeli dovesti u zabludu, jer inače na deklaraciji ne bi napisali da je krumpir iz Egipta. A još je zanimljiviji odgovor iz stručnih službi Ministarstva poljoprivrede koje su za ovaj slučaj odgovorile kako sva prepakirana ili zapakirana hrana mora biti označena sukladno zahtjevima propisanim Uredbom (EU) br. 1169/2011 o informiranju potrošača o hrani te drugim posebnim propisima koji se odnose na određenu hranu. 

Sve informacije na hrani, obvezne i dobrovoljne, moraju biti točne, jasne i lako razumljive potrošaču. Također ne smiju biti obmanjujuće, između ostalog i glede podrijetla hrane. Lijepo zakonski rečeno, ali opet tko nam jamči da je i u praksi to tako? 

Lažni med preplavio EU
Jer sve češće se otkrivaju afere poput nedavnog kebab mesa iz Poljske, za koje je utvrđeno da putovalo na zajedničkom tržištu EU do nas i nije tretirano kao uvoz već kao normalna trgovina s normalnim papirima – i završilo je na tržištu. A jedan od onih koji su meso, preko finalnog proizvoda kebaba, prodavali na tržištu bio je i sin jednog od seljačkih vođa koji se godinama bori za zaštitu domaće naše proizvodnje. 

Za primjer do kuda su prijevare potrošača došle potvrđuje i istraživanje Europske komisije koje je pokazalo da je 1/3 meda koji stiže na tržište EU krivotvorena, a kvaliteta na odgovara deklaracijama, pri čemu se navodi pogrešno geografsko podrijetlo, med se miješa s raznim vrstama šećera, a na nekima je bilo navedeno pogrešno biljno podrijetlo.  U prosincu 2015. godine iz svih 28 zemalja članica EU-a te Švicarske i Norveške prikupljeno je 2237 uzoraka meda namijenjenog ljudskoj prehrani.

Uzorci su laboratorijski analizirani i čak 29 posto uzoraka meda je bilo "sumnjivo", odnosno nisu bili u skladu s onim što je pisalo na deklaracijama.  Mislite li da takvog meda danas možda nema i kod naših malih proizvođača, na štandovima, manifestacijama ili na kućnom pragu? I ne samo u trgovinama.