Društvena devastacija daleko je opasnija, ozbiljnija i dugoročno pogubnija od one ekonomske. Ekonomska devastacija često nastupa naglo, kroz financijske krize, potrese na tržištu, ekonomske blokade ili sankcije, i bez daljnjega razara neku državu i njezino tkivo na vrlo buran i opasan način. Ali društvena devastacija ne događa se preko noći, ne dolazi s jednom krizom ili jednim fenomenom koji se lako uoči poput pada BDP-a, pada izvoza ili manjka stranih turista u jeku sezone.

Društvena devastacija može se nazirati, ali ne izgledati opasnom ili jasnom godinama. Ona svoje ružno lice pokazuje obično kada je kasno. 

Negdje početkom 2000-ih pišući za jedan tada poznati i ugledni tjednik imao sam priliku provesti gotovo cijeli dan s oboljelima od PTSP-a s kojima sam radio veliku priču o njihovim problemima. I koliko god potresne i strašne bile priče tadašnjih 30-godišnjaka o tome kako su željeli baciti suprugu kroz prozor ili kako ih se vlastita djeca boje, ili o tome što su prošli i vidjeli na ratištu, urezala mi se u sjećanje jedna rečenica koju je izgovorio njihov liječnik, ugledni zagrebački psihijatar, a koja je glasila otprilike ovako: "Za većinu njih je sada kasno i teško ćemo ih do kraja izliječiti, ali problem će biti njihova djeca. PTSP se prenosi, a nitko od nas ne bavi se njihovom djecom."

Isto kao u 'zlatna vremena'
Ta rečenica mi se u posljednje vrijeme često vraća. Vraća mi se sa svakim Daruvarcem, djecom koja lete kroz prozor, pretučenom ženom, izbodenima u klubovima ili višestrukim ubojstvom na zagrebačkoj Kajzerici. Naime, u vrijeme kada sam čuo tu rečenicu ekonomska kriza nije bila niti na pomolu. To je bilo, možemo sada naivno reći, "zlatno vrijeme" rasta kreditne zaduženosti stanovništva, bujanja građevinskih projekata, kupnje stanova i nekakvog uzleta kada su građani u pitanju.

  Bilo je to vrijeme i uzleta političkih elita, a taj uzlet ekonomski gledano još uvijek plaćamo, oni kaznenim prijavama, a mi malim plaćama.  Pazite, bilo je to vrijeme puno prije sloma Agrokora, Uljanika, velikih narodnih dionica, privatizacije Ine i sličnih ekonomskih događanja koja nas obilježavaju i koja su nam u fokusu od početka financijske krize prije 10-ak godina kada je Ivo Sanader priznao da smo "u banani". Da smo "u banani" meni je puno godina ranije objasnio jedan psihijatar ne spominjući niti ekonomiju niti krizu. I evo nas sada na teško popravljivom putu i to u trenutku kada se čini da ekonomski napredujemo.

Dobro, ne po željenim stopama i ne tako brzo kako bi to već sada svi osjetili, ali je činjenica da danas pričamo o uvozu radne snage, a ne o nedostatku radnih mjesta, što je u neku ruku dobro jer znači da za one koji žele raditi posla ima. Govorimo još uvijek o dobroj turističkoj sezoni i dobrima financijskim brojkama.  Govorimo o ulasku u eurozonu, infrastrukturnim projektima i EU fondovima. Ali pomalo to sve podsjeća na ono vrijeme s početka priče. I tada smo govorili o rastu, nekretninskom bumu i sl. I čini se kao da ništa iz tog vremena nismo naučili jer društvena devastacija i dalje tinja u svim segmentima i sve je vidljivija i sve češće pokazuje svoje pravo lice. 

Formula za katastrofu
Od Dalmacije do unutrašnjosti širi se val nasilja i stižu upozorenja koja ili ne želimo ili ne možemo vidjeti. Stižu upozorenja da bi nam ekonomija mogla biti još bolja i snažnija, ali da to neće pomoći u nečem drugom – u stvaranju društva uljuđenosti i poštovanja. Upozorenja dolaze i od SAD-a i do Zapadne Europe jer moramo se zamisliti nad činjenicom da bi, ako ne pazimo, na vlasti mogli mati nekog Trumpa. 

Jer društvena devastacija ako je podržana ekonomskim rastom najopasnija je formula za katastrofu. Takvo stanje najviše bi trebalo brinuti političke elite, jer za njih je i najopasnije. Oni će prvi ostati kratkih rukava ako nastave, poput ministra Kujundžića, tražiti jedino opravdanje za nefunkcioniranje sustava u ekonomskoj računici podizanja poreza. Čini se da gospodarstvo uvelike samo sebe uređuje, društvo to nije u stanju i netko bi se toga trebao ozbiljno prihvatiti.