Prije gotovo jednog desetljeća, kineski špekulanti na burzi – bikovi, poput Martina Jacquesa i mene, predvidjeli su uspon Narodne Republike nauštrb Sjedinjenih Američkih Država koje će krenuti silaznom putanjom. Danas, kada se dvije supersile besramno naguravaju zbog hegemonije, a njihov je trgovinski rat samo još jedan znak toga, vrijeme je za novu procjenu.

Primamljivo je gledati rivalstvo između Kine i SAD-a kao samo još jednu tranziciju supersila u nizu, kao povratak na klasičnu smjenu moći s Atene na Spartu. No ovaj je slučaj drugačiji.

Tradicionalno je snažna sila u usponu izazvala inkumbenta čija je moć slabila, čime je ishod unaprijed bio predodređen. Jedino pitanje koje se postavljalo bilo je hoće li tranzicija biti mirna ili nasilna.

To se pitanje također može postaviti vezano uz sukob između SAD-a i Kine. Međutim, ishod je daleko od toga da bude neizbježan jer moć aspiranta i inkumbenta erodira, premda na različite načine. Počnimo sa slučajem Amerike koji je očigledniji. Prethodna predviđanja prema kojima bi Sjedinjene Američke Države krenule silaznom putanjom temeljile su se na nepovoljnim domaćim ekonomskim i društvenim trendovima kao što su usporavanje rasta produktivnosti, pad socijalne mobilnosti te pogoršanje razine dohodovne nejednakosti.

Sabotaža globalne trgovine

Međutim, tijekom posljednjih godina, Amerika je suočena s dodatnim problemom strmoglavog pada vlastite meke moći, koji je Joseph Nye definirao kao sposobnost neke zemlje da postigne da ostali žele ono što i sama želi. U današnje vrijeme, ta valuta meke moći, vrijednija i od samog dolara kao izvor hegemonije SAD-a, degradirana je do neprepoznatljivosti. Globalno vodstvo SAD-a trenutačno asocira na katastrofalne ratove, odbijanje kolektivnog opredjeljenja za rješavanje pitanja klimatskih promjena, sabotažu globalnog trgovinskog sustava i razvrgavanje međunarodnih sporazuma o sigurnosti.

Povrh toga, Amerika je naštetila vlastitim političkim institucijama. Ona trenutačno ima nestalnog i neuravnoteženog predsjednika, prekrojeni Kongres, ispolitizirani Vrhovni sud i sustav donošenja propisa koji su skrojile elite. Tijekom proteklog stoljeća, institucije SAD-a često su izazivale strahopoštovanje te su ponukale većinu svijeta na oponašanje. U ovom su trenutku one postale predmetom sprdnje, dok je globalna financijska kriza iz 2008. godine na sličan način okaljala američki model kapitalizma kojeg pokreću financije i u kojem pobjednik uzima sve.

Vrtoglavi kineski dug

Nadalje, bez obzira na to tko pobijedio na predsjedničkim izborima 2020., bit će mu teško povratiti sjaj američkih političkih i ekonomskih institucija, uslijed američke duboke polarizacije i ukorijenjenosti, a ne ublažavanja, nepovoljnih ekonomskih trendova. To uzrokuje sve veće sumnje po pitanju sposobnosti Amerike da projicira svoju moć prema van.

Kakva je situacija s Kinom? Ako kinesko gospodarstvo ostane na dobrom putu, ona će u srednjoročnom razdoblju predstavljati izazov za ekonomsku nadmoć SAD-a. Međutim, rizici vezano uz kinesko skretanje s puta porasli su, uslijed činjenice da je domaći dug dosegao vrtoglave i neodržive razine, dok su se prilike za izvoz smanjile.

Međutim, možda je u još većoj mjeri zabrinjavajuća činjenica da je kineski predsjednik Xi Jinping bizarno odustao od modela rasta predvođenog privatnim sektorom koji je poslužio kao zlatna koka transformacije te zemlje tijekom više od četiri desetljeća. Posljedično, ekonomski izgledi Kine doimaju se daleko manje sjajnima nego što je to bio slučaj prije nekoliko godina. Budući da je kinesko društvo nedemokratsko i zatvoreno, uspon Kine kao hegemona uvijek je bio osujećen pomanjkanjem meke moći. Pokušavajući ispraviti taj nedostatak, Kina je pokrenula inicijativu Jedan pojas, jedan put (BRI) u cilju promicanja međunarodnog prijenosa njene dojmljive ekspertize u učinkovitoj i brzoj izgradnji infrastrukture.

Istovremeno, Kina je osnovala Azijsku infrastrukturnu investicijsku banku kako bi izazvala međunarodne financijske institucije koje ona (i brojne druge sile u usponu) smatraju sve više diskreditiranima uslijed zastarjelih mehanizama upravljanja. Kao da žele poduprijeti to stajalište, SAD i Europa ponovno su potvrdile svoj monopol nad kontrolom Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda, tim redoslijedom, putem nedemokratskog procesa koji je bio uspostavljen prije 75 godina. Iako nije bilo formalnih prigovora vezano uz recentne promjene vodstva u obje institucije, to nije prošlo nezapaženo u ostatku svijeta.

Međutim, tragično je da se cijela kineska akumulacija meke moći kobno narušava njenim političkim i strateškim preokretom pod predsjednikom Xijem. Kult ličnosti se vratio, antikorupcijske kampanje često su usmjerene na političke oponente, a kineske mjere u Hong Kongu i Xinjiangu zaudaraju po političkoj represiji.

Posrću pod teretom zajmova

Čak i inicijativa Jedan pojas, jedan put riskira da se izjalovi dok vlade koje u njoj sudjeluju posrću pod teretom ogromnih kineskih zajmova. U romanu Gabriela Garcie Marqueza, koji pripada magičnom realizmu, pod nazivom Patrijarhova jesen, prezaduženi karipski diktator otplaćuje svojim “Gringo” vjerovnicima na način da se odriče mora, smaragdno zeleni dio po dio. U stvarnom svijetu, kupovina zemlje, prirodnih resursa i morskih puteva mogla bi se pokazati uzrokom neuspjeha Kine po pitanju naplate duga.

Ukratko, u trenutačnoj borbi za globalnu nadmoć, Kina crpi svoju nagomilanu meku moć, a isto čini i Amerika, gubeći pritom svoju gospodarsku snagu. Rivalstvo hegemona stoga se uvelike razlikuje od prethodnih povijesnih epizoda. Od tranzicije s Atene na Spartu do primopredaje s Velike Britanije na Sjedinjene Američke Države u dvadesetom stoljeću, izazivač je imao neosporne reference. To je bilo kao da mladi, snažan boksač izaziva i poražava mlitavog, sredovječnog oponenta.

Za razliku od toga, danas Kina i Amerika izgledaju kao dva umorna boksača koji se bore tijekom 15 napornih rundi, ne da bi odlučile tko će ostati na nogama, već da bi otkrile tko će biti prvi koji neće pasti. Uz takve pozere i vladajuće hegemone, je li iznenađujuće da se svijet nalazi u stanju plutanja, bez vođe i kormila?

© Project Syndicate, 2019.