Većina promatrača nekonvencionalne monetarne politike kao što je kvantitativno olakšanje smatra nužnima za poticanje rasta današnjih anemičnih gospodarstava. No, gomilaju se pitanja o učinkovitosti i rizicima. Posebnu pozornost privlači deset potencijalnih opasnosti vezanih uz takve politike.

1. Kao prvo, iako posve "austrijski" (tj., štedljivi) odgovor na krize tržišta kredita i nekretnina može dovesti do depresije, politike kvantitativnog olakšanja koje predugo odgađaju nužno smanjenje financijske poluge u privatnom i javnom sektoru mogu stvoriti vojsku zombija: zombi financijske institucije, zombi kućanstva i tvrtke te na kraju zombi vlade. To znači da se kvantitativno olakšanje mora provesti postupno, negdje između austrijske i keynesijanske krajnosti.

2. Drugi je problem taj što ponavljanje kvantitativnog olakšanja vremenom može izgubiti učinak jer su se začepili kanali prijelaza prema stvarnim gospodarskim aktivnostima. Obveznički kanal ne funkcionira kad je prinos od obveznica već slab; kreditni kanal ne funkcionira kad banke nagomilavaju likvidnost, a brzina optjecaja pada. Štoviše, oni koji mogu uzimati kredite (dobrostojeće tvrtke i prvorazredna kućanstva) njih ne trebaju ili ne žele, a oni kojima krediti trebaju (vrlo zadužene tvrtke i drugorazredna kućanstva) ne mogu dobiti kredit zbog krize na kreditnom tržištu.  

3. Treći problem jest taj da devizni kanal prijenosa kvantitativnog olakšanja, tj. slabljenje valute koje monetarno olakšanje podrazumijeva, nije učinkovit ako nekoliko glavnih središnjih banaka istodobno krene primjenjivati kvantitativno olakšanje. Kad se to dogodi, ono postaje igra nultog zbroja jer ne može pasti vrijednost svih valuta, niti se istodobno može popraviti sveukupna trgovinska bilanca.

4. Četvrti je problem što kvantitativno olakšanje u naprednim gospodarstvima dovodi do pretjerana dotoka kapitala na mlada tržišta, kojima prijete ozbiljni politički izazovi. Sterilizirane devizne intervencije održavaju domaće kamate na visokoj stopi te dohranjuju dotok novca. No, nesterilizirane intervencije i/ili smanjenje domaćih kamatnih stopa stvara prekomjernu likvidnost koja potiče domaću inflaciju i/ili krizu na tržištu kapitala i kredita. Istodobno odustajanje od intervencije i dopuštanje aprecijacije valute dokida vanjsku konkurentnost te dovodi do opasnog vanjskog deficita.

5. Peti je problem taj što trajno kvantitativno olakšanje može dovesti do  krize tržišta imovine i ondje gdje se provodi i ondje gdje se kriza prelije. Takve krize mogu nastati na tržištima dionica, nekretnina (Hong Kong, Singapur), robe, obveznica te na kreditnim tržištima. Iako se kvantitativno olakšanje može opravdati slabim gospodarskim temeljima i slabim temeljima rasta, predugo održanje niskih stopa vremenom može potaknuti bujanje tržišnog balona.

6. Šesti je problem taj što kvantitativno olakšanje može stvoriti moralne probleme tako što će oslabiti poticaje vlade za provođenjem nužnih gospodarskih reformi. Moglo bi i odgoditi mjere štednje ako se veliki deficiti monetiziraju, a održanjem niskih kamatnih stopa moglo bi spriječiti nametanje discipline na tržištu.

7. Sedmi je problem taj što je napuštanje kvantitativnog olakšanja vrlo nezgodno. Ako uslijedi prekasno, može doći do inflacije i/ili bujanja balona na tržištu imovine i kredita. Ako pak do napuštanja dođe prodajom dugoročne imovine kupljene tijekom kvantitativnog olakšanja, drastični porast kamata može spriječiti oporavak te dovesti do velikih financijskih gubitaka za vlasnike dugoročnih obveznica. 

8. Osmi je problem taj što produljeno razdoblje negativnih stvarnih kamatnih stopa podrazumijeva preraspodjelu dohotka i bogatstva od kreditora i štediša prema dužnicima i nositeljima kredita. Od svih oblika prilagodbi koji mogu dovesti do smanjenja financijske poluge (rast, štednja, pravilno restrukturiranje duga, oporezivanje bogatstva), monetizacija duga najmanje je demokratična te znatno šteti štedišama i kreditorima, pa tako i umirovljeničkim fondovima.

9. Deveti je problem taj što kvantitativno olakšanje može imati ozbiljne nehotične posljedice. Vremenom može doći do erupcije pretjerane inflacije i usporavanja, a ne ubrzavanja kreditnog rasta, ako banke, suočene s vrlo niskom neto kamatnom maržom, odluče da je rizik u odnosu na nagradu nedovoljan. 

10. Konačno, postoji i problem da se neće ponovno naći put prema konvencionalnim monetarnim politikama. Štoviše, neke zemlje napuštaju režim inflacijskih ciljeva i prelaze na neobilježen teritorij, gdje možda ne bude mjerila za cjenovna očekivanja. SAD je s kvantitativnog olakšanja prvog i drugog stupnja prešao na treći, tvorci politike prebacili su se na rizičnu politiku kreditnog olakšanja jer pada učinkovitost kvantitativnog olakšanja. Ukratko, politike su sve nekonvencionalnije, umjesto da se smanjuje njihova nekonvencionalnost, a nije jasno kakvi su kratkoročni učinci, nehotične posljedice i dugoročni ishodi. Nekonvencionalne monetarne politike nose važnu kratkoročnu korist, no ako se predugo provode, njihove posljedice mogu biti teške i ozbiljne, a dugoročni trošak vrlo visok.˝

© Project Syndicate, 2013.
www.project-syndicate.org