Demokracija ne može postojati kao stabilni oblik vladavine. Može postojati samo dok glasači ne otkriju kako mogu odlučivati vođeni jedino fiskalnim pitanjima – od tog trenutka nadalje većina uvijek glasa za kandidata koji obećava najveću javnu potrošnju. Slijedom toga demokracija pada na lošoj fiskalnoj politici, a nakon nje uvijek slijedi dikataura, napisao je još prije više od dva stoljeća američki profesor Alexander Fraser Tytler (u vrijeme kada je Sjedninjenim Američkim Državama još vladala Velika Britanija).

Vrijedi se danas prisjetiti tih riječi, a u svjetlu pobjede Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima, ali i vrlo sličnog scenarija koji je nekoliko mjeseci ranije pogodio Veliku Britaniju s Brexitom. U oba slučaja, uz sva uvjeravanja “mainstreama” i učenih glava, rezultat je bio za veliki dio građanstva neočekivan.

Protiv volje većine

Ali u oba slučaja rezultat je ukazao i na slabosti demokracije koje se prije puno godina nisu mogle vidjeti. Prva i osnovna slabost, iako nevidljiva, proizlazi iz prosvjeda (ponegdje i nasilnih) koji su u oba slučaja uslijedili nakon legitmnih izbora. Jer ovdje odmah treba istaknuti kako i u britanskom referendumu, ali i na američkim predsjedničkim izborima, promatrano sa strane zakona, nije bio nikakvih pogrešaka ili prevara.

Međutim, oba događaja na cestu su izvela veliki broj nezadovoljnih glasača suprotnog tabora koji, pomalo razmaženo, sada ne žele priznati volju većine (što bi demokracija treba biti). Takav rasplet situacije za demokraciju je izrazito opasan, posebice ako vođe poraženog tabora ne smiruju javnost ili kroz medije šalju poruku da legitimit izbora treba priznati, nego još i pomalo uživaju u raspletu situacije. Razmislimo li samo o prijašnjim prosvjedima Iračana protiv vlasti koja je izabrana demokratskim putem, kroz demokraciju koju je donio SAD i osude istih od strane zapadnog svijeta, onda današnji prosvjedi Amerikanaca protiv Trumpa izgledaju više nego čudno.

Nepriznavanje legitminih izbora puno je brži put u diktaturu nego što se čini, ali je i pomalo odraz vremena i društva u kojem živimu gdje establišment misli da sigurno kontrolira birače. A ta iskrivljena slika koju establišment ima o svijetu i sebi je druga opasnost koja ugrožava demokraciju kakvu poznajemo. Sustavi kontrole koje je društvo razvilo kroz godine, posebice u politički dualnim sustavim kao što je američki, u slučajevima anomalije poput Trumpa (koja dolazi iznutra) ili Brexita (koja dolazi izvana kroz Bruxelles) nemaju odgovora.

Jasni rezultati izbora

A to je ponovo, vrlo izgledan, scenariji za diktaturu. Zato je važno da se strasti u SAD-u što prije smire, ali i da se što hitnije počne razgovarati o novoj demokratskoj paradigmi, ako demokraciju želimo sačuvati. Naime, ovo nije priča opasna samo po SAD ili Veliku Britanije, već priča koja bi se lako mogla preliti na cijeli svijet i ugroziti ono što već stoljećima poznajemo kao zapadnu civilizaciju. S kapitalom koji ne poznaje granice, a demokracijom koja ne priznaje legitimne izborne rezultate vrlo brzo bi se mogli naći u raljama diktature. Donalda Trumpa možemo i ne moramo voljeti – njegovu politiku tek trebamo valorizirati, ali u njegov izborni rezultat ne smijemo sumnjati. I to je krimen modernih američkih demokrata koji se moraju ponašati kao zreli političari i priznati rezultat. Slično kao i mase modernih mladih poduzetnika i hipstera koji će morati živjeti s Brexitom koliko kod ih živcirala stara Britanija koja je tako odlučila.