Europska rafinerijska industrija nastavlja trend pada unatoč kratkom oporavku uslijed niskih cijena nafte. Glavni razlozi za to su i dalje prisutan višak kapaciteta, nedostatak rasta potražnje za naftnim derivatima, rast jeftine konkurencije iz Azije, stara struktura imovine te snažna konkurencija u obliku američkog izvoza naftnih proizvoda i sve strožih propisa Europske unije o zaštiti okoliša.

Pored navedenog, potražnja za benzinom u razvijenom svijetu opada uslijed usporavanja ekonomije, a slabi i dalje jer se na tržištu pojavljuje sve više hibridnih i električnih vozila, a biogoriva postaju sve konkurentnija. Uslijed sve jače konkurencije američkih, ruskih i bliskoistočnih rafinerija, europske rafinerije zatvaraju se ili prenamjenjuju najvećom brzinom od osamdesetih godina prošlog stoljeća. Prema podacima Međunarodne agencije za energiju (IEA) od 2009. do 2015. godine proizvodnju je obustavilo 13 europskih rafinerija. Ono što je zanimljivo je kako unatoč zatvaranju ovih 13 pogona čime su se europski kapaciteti smanjili za 1,8 milijuna barela dnevno, Europa i dalje ima višak kapaciteta.

 Pitanje rafinerijskog biznisa u Europi postalo je također i političko pitanje, a zatvaranje i otvaranje rafinerija i u najrazvijenim zemljama EU manje je vezano uz isplativost, a sve više uz političke odluke. Primjerice, Francuska je pretrpjela najgori udarac vezano za smanjenje rafinerijskih kapaciteta od čak 30%. Stručnjaci tvrde da bi broj rafinerija u EU koje su se zatvorile proteklih godina bio još i veći da nije bilo političkih pritisaka. Kad je Total 2010. zatvorio svoju rafineriju u francuskom Dunkirku kapaciteta 150 milijuna barela dnevno, tvrtka se službeno obvezala francuskoj vladi da u sljedećih pet godina neće zatvoriti nijedan pogon na domaćem tlu bez obzira na ekonomske okolnosti. 

Preveliki kapaciteti
Patrick Pouyanne, predsjednik Totalova rafinerijskog i petrokemijskog segmenta, izjavio je kako Europa mora smanjiti svoje rafinerijske kapacitete minimalno za dodatnih 10% do 2020. kako bi ponovo uspostavila stopu iskorištenosti od 85% pri kojoj se tržište smatra uravnoteženim. S njim se slaže i Jonathan Leitch, viši analitičar u Wood Mackenzie kada kaže kako je "u globalnoj perspektivi prisutno mnogo pokazatelja koji ukazuju na lošiju prognozu za europske rafinerije". Pitanje koje se postavlja iz svega navedenog je kakva je budućnost rafinerijskog biznisa u Hrvatskoj?  Hrvatskom tržištu potrebno je manje od tri milijuna tona derivata godišnje, dok kapaciteti hrvatskih rafinerija uvelike nadmašuju tu brojku s ukupnim kapacitetom od 6,7 milijuna tona godišnje.

Ukoliko bi do smanjenja kapaciteta došlo, a o čemu se govori već nekoliko godina, Rafinerija u Sisku oduvijek je bila kandidat za navedeno. Čak su i krajem 90-ih, kada su uvjeti poslovanja bili mnogo povoljniji postojali strateški planovi u nacionalnoj kompaniji Ini u kojima se navodila mogućnost zatvaranja ili prenamjene sisačke rafinerije. Nadalje, u zadnjih dvije godine iz Ine su naglašavali kako je nekoliko provedenih analiza, uključujući i onu neovisnih konzultanata, zaključilo kako ne postoji scenarij u kojem bi daljnje ulaganje u rafineriju u Sisku bilo ekonomski opravdano. Razlog tome je niska procesna složenost Rafinerije, neučinkovitost i zastarjela struktura imovine.

 Problem je i što sisačka rafinerija radi u tzv. blok modelu, što znači da proizvodi u serijama. Svi koji su upućeni u pitanja rafinerijskog poslovanja, znaju da je to dugoročno neodrživo, a ako se prerada poveća, rafinerija stvara goleme gubitke. Naime, rad rafinerije u blok modu znači da se nafta akumulira kroz približno tri mjeseca da bi se jedan mjesec prerađivala. U slučaju svih blokova rada, Sisak je uglavnom prerađivao naftu po trošku većem od razine cijene kada je radio i realizirao prihod – to je generiralo direktne gubitke preko držanja zaliha. Ako bi se ovaj efekt djelomično i eliminirao količina prerade u Sisku nije dovoljna da pokrije sve troškove vezane uz rad rafinerije. 

Gomilanje gubitaka
Naravno, otvara se pitanja zašto onda Sisak ne radi kontinuirano i izbjegne ovaj rizik? Sisak je ograničen kapacitetom desulfurizacije dizela i svako povećanje kapaciteta rada rezultiralo bi proizvodima koji nisu Euro V kvalitete i koje je potrebno dalje prerađivati u riječkoj rafineriji ili prodati na mediteranskom tržištu s velikim popustom. Ovime je Sisak ograničen na preradu do cca 0,8 milijuna tona godišnje, što odgovara preradi domaće nafte i blok modu rada. Prema provedenim analizama, iz Ine su u nekoliko navrata isticali da održavanje aktualnog stanja za kompaniju predstavlja gubitak od oko 35 milijuna dolara godišnje. S druge strane uz veliki javni fokus na Sisak iz vida se gubi rafinerija u Rijeci.

Novo postrojenje za konverziju ostatka u Rijeci, koje je dio Ininih planova već nekoliko godina, osiguralo bi veću profitabilnost za Rafineriju nafte Rijeka, omogućivši preradu teškog ostatka tako da se eliminira proizvodnja loživog ulja, povećavajući stupanj konverzije rafinerije i time prinose bijelih, visoko vrijednih proizvoda: UNP-a, benzina i dizela. Zahvaljujući ovoj tehnologiji, riječka rafinerija mogla bi obrađivati manje vrijedne proizvode u visokovrijedne i utržive proizvode, što bi joj osiguralo potrebnu tržišnu konkurentnost. S druge strane, da bi se dosegnula takva veličina i kompleksnost za riječku rafineriju potrebna su velika ulaganja koja se još čekaju, a za koja Ina ipak treba neke preduvjete. 

Smanjeno tržište
Iz Ine su u više navrata isticali kako prvo žele osigurati strateške sporazume s ministarstvima financija i gospodarstva o eliminiranju oporezivanja tehnoloških manjkova i osiguranju fer, konzistentnih i održivih davanja državi te koncentracija rafinerijske proizvodnje u Rafineriji nafte Rijeka. Kada se govori o rafinerijskom biznisu u Hrvatskoj treba napomenuti i kako se Inino dostupno regionalno tržište znatno smanjilo u zadnjih šest godina – u Hrvatskoj, BiH i Sloveniji potražnja za naftnim derivatima smanjila se ukupno za 1,5 milijuna tona, što je oko dvije trećine kapaciteta rafinerije u Sisku. Rafinerija u Rijeci ima više nego dovoljno kapaciteta za opskrbu Ininog regionalnog tržišta, a to ključno tržište morat će se čak i povećati u slučaju Ininog ulaganja u postrojenje za obradu teških ostataka, vrijednog više od 400 milijuna dolara.