Od kraja Drugog svjetskog rata do polovice 2010-ih, gospodarska globalizacija nemilosrdno je napredovala kroz širenje trgovine, umnožavanje protoka kapitala, bržu (i jeftiniju) komunikaciju, te, u manjim razmjerima, ljudsku migraciju. Ipak, čak i dok su se te poveznice produbljavale i umnožavale, globalno gospodarstvo u osnovi je ostalo zbirka nacionalnih gospodarstava, od kojih je svako utkano u nacionalnu politiku. To se u ovom trenutku mijenja.

U demokratskim zemljama koje su izgradile tržišni kapitalizam, danas dominantan u svijetu, gradivni blokovi gospodarstva – oporezivanje, javna potrošnja i regulatorni okvir – provode se putem zakonodavstva i tumače kroz pravni sustav. To daje legitimitet njima i ekonomskim aktivnostima koje oni olakšavaju. Međutim, upravo dolazi do preokreta: globalna tržišta već su važnija od nacionalnih tržišta za male zemlje te za zemlje srednje veličine, a približavaju se takvom statusu i za velika gospodarstva. U manje od jednog desetljeća, ogromno svjetsko tržište, umjesto nacionalnih tržišta, raspoređivat će kapital, financije i kvalificiranu radnu snagu. Brojne tvrtke uistinu će biti multinacionalne, sa sjedištima lociranim na jednom mjestu, dok će se proizvodnja i prodaja uvelike odvijati na drugom, a menadžeri i radnici prikupljati iz cijelog svijeta.

Stekli regulatorne ovlasti
Pojava takvog istinski globalnog kapitalizma – proces koji je, zasigurno, daleko od završenog – znači da tržišta više neće biti utkana u politiku ili regulatorni sustav različitih država-nacija. Ako se teži tome da ona dovedu do željenog ishoda, trebat će biti dublje utkana u globalne institucije koje će ih učinkovitije regulirati. Naravno, međunarodne ekonomske institucije, od Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke do ekonomskih tijela Ujedinjenih naroda i Svjetske trgovinske organizacije, već postoje i već dugo služe kao platforme zemljama članicama za usvajanje zajedničkih pravila.

Osobito su MMF i Svjetska trgovinska organizacija stekle određene stvarne regulatorne ovlasti u makroekonomskoj odnosno trgovinskoj politici. Domaća politika uvelike se kloni osnivanja i podržavanja tih međunarodnih institucija. Iako su državne riznice, središnje banke i ministarstva trgovine, osobito u razvijenim zemljama, postupala politički, činila su to uz vrlo malo javne rasprave. Čak i danas, prosječan građanin u SAD-u, Francuskoj ili Indiji zna vrlo malo o tome čime se zapravo bavi Svjetska trgovinska organizacija.

Trump ruši strukture
Zapravo, otpor prema globalnom kapitalizmu također uzima maha i u porastu je. Osobito američki predsjednik Donald Trump slijedi neku vrstu "samostalnog" neonacionalizma. Ne samo da ne želi produbiti multilateralne strukture, već ih on želi razrušiti, putem izbacivanja globalnog tržišta iz regulatornih institucija u koje je već ionako jedva uklopljeno. Kako na nacionalnoj tako i na međunarodnoj razini, Trumpovo uvjerenje glasi "što je manje propisa, to bolje".

U međuvremenu, Europska unija slijedi suprotnu putanju. Unatoč unutarnjim izazovima s kojima je suočena, ona nastavlja s pokušajima uređivanja tržišta izvan nacionalnih granica. Samo je ove godine Europska komisija izrekla kazne u vrijednosti preko 5 milijardi eura (5,8 milijardi dolara) za Googleovo matično društvo Alphabet Inc. i Qualcomm zbog kršenja antikartelskih propisa. Također, kroz svoju Opću uredbu o zaštiti podataka, Europska unija namjeravala je postrožiti ograničenja po pitanju uporabe, dijeljenja i kontrole osobnih podataka. Budući da Europska unija ima tako veliko tržište, takve inicijative imaju dalekosežni učinak. Ali kad se radi o postavljanju istinski međunarodnih standarda, očito je da Europska unija u tome ne uspijeva.

To postaje sve točnije dok osobe poput Trumpa aktivno djeluju protivno njenim nastojanjma i prihvaćaju deregulaciju u doba kad razina globalne međusobne gospodarske povezanosti iziskuje upravo suprotno. Dopuštanje da najveće multinacionalne kompanije, koje već generiraju ogromnu dobit i istiskuju male igrače iz cijelih industrija, izbjegnu plaćanje velikih poreza, rezultira dalekosežnom štetom, ponajprije povećanjem nejednakosti i smanjenjem javnih proračuna.

Međutim, takve se tvrtke mogu učinkovito regulirati samo putem multilateralne suradnje. Također, jedini način za postizanje bilo kakvog napretka u suzbijanju učinaka klimatskih promjena je suradnja između svih zemalja. Stvarnost današnjeg globalnog gospodarstva iziskuje od nas da se pobrinemo da multilateralne institucije funkcioniraju. To se ne odnosi samo na povećanje utjecaja postojećih institucija – ovdje je reforma preduvjet  – već i na osnivanje novih institucija, kao što je Global Competition Authority (Globalno tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja). Ništa od toga neće biti moguće bez prave globalne političke rasprave.

Nužna prilagodba propisa 
Naravno, pojava globalne politike ima dalekosežne potencijalne implikacije na tradicionalne ideje po pitanju demokracije, a da ne spominjemo nacionalni suverenitet. Međutim, istovremeno, dopustiti da globalno tržište funkcionira bez prilagođenih propisa koje donose legitimne i učinkovite međunarodne institucije značilo bi napustiti bit demokracije. Srednjoročno, daljnja globalizacija čini se neizbježnom, što znači da je potrebno ograničiti državu-naciju i nacionalnu politiku.

Jedan način na koji je moguće dati legitimitet novoj globalnoj politici bio bi osigurati da ona bude stabilna na lokalnoj razini. To će iziskivati od političkih vođa usvajanje narativa koji objašnjava kako globalni problemi utječu na njihove birače. Klimatske promjene uspješan su primjer tog oblika lokalizirane globalne politike.  Bez obzira na odabrane institucijske sporazume, pobrinuti se da nova globalna politika jača demokraciju, umjesto da ju potkopava, središnji je politički izazov dvadeset i prvog stoljeća. Ne možemo si više priuštiti zaziranje od toga.

Koautorica teksta Caroline Conroy je istraživačka analitičarka na Institutu Brookings

© Project Syndicate, 2018.