Predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk nedavno je izazvao kontroverzne reakcije tvrdnjom da postoji "posebno mjesto u paklu2 za one koji zagovaraju Brexit "bez plana o njegovoj provedbi." Ljutim pobornicima Brexita, ta izjava epitomizira bezdušan, moralistički stav EU tehnokracije u Bruxellesu. Sukladno propisima, britanska premijerka Theresa May objavila je priopćenje u kojem prekorava Tuska zbog njegove opaske.

Međutim, reakcija Therese May jedva da ima ikakvu važnost. Ona je već produžila rok za održavanje glasanja "sa smislenim ishodom" o sporazumu o izlazu iz EU, čime je zapravo potvrdila da će ostati bez plana sve do posljednjih trenutaka. Ako ovako nastavi, odgode i produženja rokova za Brexit mogli bi se nastaviti unedogled. Tuskova velika uvreda bila je kada je rekao banalnu i univerzalnu istinu. Bez obzira nalazite li se u Londonu, Washingtonu ili igdje drugdje, nikada nije preporučljivo ući u pregovore bez jasnih ciljeva i saznanja o tome kakva će biti reakcija druge strane. Stoga, tijekom povijesti, državnici kao što je Otto von Bismarck smatrali su da je diplomacija nalik partiji šaha. Kao što je Bismarck dobro znao, nije dovoljno samo pomicati figurice uokolo, već je potrebno predvidjeti što će uslijediti.

Primjerena Tuskova izjava
Što se tiče teoloških pojmova u Tuskovoj optužnici, mogli bismo tvrditi da je sasvim primjereno da političari u uvelike sekulariziranoj Europi govore o paklu. Naposljetku, čak su se i brojni pripadnici kršćanskog klera izdigli iznad uvjerenja o vječnom prokletstvu u zagrobnom životu. Što se podrazumijeva pod pojmom pakao u modernom političkom kontekstu ostaje otvoreno pitanje, barem dok se ne pojavi Dante dvadeset i prvog stoljeća koji će ponuditi sveobuhvatnu eshatologiju i novu kartu do Pakla.

Primjerice, u obrani neuspješne predsjedničke kandidature Hillary Clinton 2016. godine koju je ponudila američka državna tajnica Madeleine Albright, pakao je krajnja destinacija za "žene koje ne pomažu jedna drugoj". Po svoj prilici, Albright nije mislila da 42% žena biračica koje su podržale Trumpa očekuje obećavajuća budućnost. U međuvremenu, neki talijanski novinari došli su do pogrešne pretpostavke da se čak papa Franjo prestao koristiti pojmom pakla. On je zapravo postavio pakao u središte svoje vizije čovječanstva.

Papa Franjo podsjeća nas da je pakao izvorno nastao iz arogancije pobunjenog anđela ili oholosti. Porok duboko ukorijenjen u ljudskoj psihi, arogancija je čin kojim se Bogu kaže: "Ti se pobrini za sebe jer ću se i ja pobrinuti za sebe", objasnio je papa Franjo 2015. godine. Stoga, "Ne šalju vas u pakao, nego idete tamo jer to sami izaberete". 

Ciklus napetih odnosa
Brexit predstavlja upravo to. Ako je pakao način razmišljanja da vam drugi nisu potrebni i da se samo trebate brinuti za sebe, tada se pobornici Brexita tamo već nalaze. Oni koji vjeruju samo u sebe same, ne vide potrebe za pregovorima jer pretpostavljaju da će se druga strana u pregovorima jednostavno prikloniti njihovoj volji. Međutim, u međunarodnim odnosima, pretpostavka da možemo sve riješiti sami, stvara pakao u kojem i ostali moraju živjeti.

U tom smislu, pakao je ono što se događa kada ljudi podlegnu iskušenju samoodređenja i "suvereniteta", stvarajući samoobnavljajući ciklus napetih odnosa i uzajamno destruktivnog unilateralizma. Ta verzija pakla obično doista traje poprilično dugo jer svaka strana ima vlastito selektivno pamćenje i želi kazniti drugu stranu. Dok se čini da tvrdnja o suverenitetu na čaroban način stvara beskrajne nove mogućnosti, što je očito slučaj među pobornicima Brexita, ona zapravo sužava nečiji izbor. Primjerice, oni koji se odriču sporazuma, pozivaju ostale da čine to isto, nakon čega sklapanje bilo kakvog sporazuma postaje sve teže.

Oni koji su sami sebe uvjerili da mogu slobodno birati između beskrajnih neostvarenih prilika obično žive u kontinuiranom žaljenju za onim što je moglo biti. To je klopka oholosti. Stoga, poput Tantala koji zauvijek pokušava dohvatiti voćku koja je izvan njegovog dosega, tako i Velika Britanija želi nastaviti s trgovinskim sporazumima koje njegovo članstvo u EU onemogućava. Nije rečeno što bi to značilo u praksi. Britanija bi mogla težiti maksimiziranju prosperiteta inzistirajući na deregulaciji u najvećoj mogućoj mjeri.

Međutim, da bi ostvarilo dobit u trgovini s ostalim zemljama ili Europskom unijom, još bi uvijek trebalo zadovoljiti njihove regulatorne standarde po pitanju sigurnosti, kvalitete i tako dalje. Nadalje, izvan regulatornog okvira EU, novostečena sloboda Velike Britanije također bi podrazumijevala nove odgovornosti po pitanju uvođenja propisa koji bi štitili stanovnike Ujedinjenog Kraljevstva. 

Čeka ih još veća kazna
Tada se postavlja pitanje je li bijeg uopće moguć. Kada bi premijerka May željela biti odvažna, mogla bi objaviti sljedeće priopćenje: "Brexit je strašna pogreška. Odluka je donesena nakon kampanje prepune laži i štetnog inozemnog utjecaja i jasno je da će njegovi troškovi uvelike nadmašiti njegove koristi. Stoga je moja vlada odlučila da neće više nastaviti s njegovim provođenjem. Umjesto toga, posvetit ćemo se suradnji s Europskom unijom kako bismo zajednički riješili britanske probleme i pripremili se za nepredvidljivu budućnost."

Naravno da je takvo priopćenje nemoguće jer je premijerka May već učinila kobnu pogrešku svojim prethodnim izborima. No, i nju i Veliku Britaniju čeka još veća kazna. Prije svega, razotkrit će se turobna stvarnost na terenu i ona će se na šokantan način razlikovati od onoga kako je moglo biti. Tada će se nekoga morati smatrati odgovornim. No, svaljivanje krivnje na nekoga samo je po sebi kazna. Kao što je rekao Dante, preljubnica Francesca da Rimini provodi ostatak vječnosti u neprekidnom svaljivanju krivnje za svoje postupke na sve i svakoga, izuzev sebe same.Brexit navješćuje sličnu sudbinu te nacije. Nema nikakvih naznaka da će se rasprave u Westminsteru i Whitehallu ikada okončati i postaje sve jasnije zašto je tome tako: Brexit je vječno prokletstvo. 

© Project Syndicate, 2019.