Ekonomisti često uspoređuju slična gospodarstva ne bi li otkrili kakve učinke imaju određene različitosti među njima. Taj pristup daje vrlo zanimljivu sliku o ulozi specifičnih čimbenika koji potiču ili podrivaju uspjeh nekoga gospodarstva.

Može se upotrijebiti u analizi zašto u Čileu vlada prosperitet, dok se u susjednoj Argentini stanje pogoršava. Razmotrimo najprije sličnosti. Obje zemlje položene su u smjeru sjever – jug, a obilježja su im raznolik reljef, duga obala i bogata poljoprivreda te vinogradarstvo. Obje su nedavino doživjele političke prevrate, uključujući i javne prosvjede. U Čileu predsjednik može vladati nekoliko mandata, ali ne uzastopnih. Stoga se sadašnji predsjednik Sebastian Pinera, pripadnik stranke centra na čelu koalicije desnog centra, dogodine ne može kandidirati, ali to može učiniti 2018. Iako je vladajuća koalicija u Čileu, osobito njezin ministar financija Felipe Larrain, učinila puno kako bi poboljšala makroekonomske rezultate, teško pronalazi jakog predsjedničkog kandidata.

Nakon interne bitke oko nasljednika uslijedio je skandal nakon kojega je koalicija desnog centra bila prisiljena kandidirati osobu koja joj je bila tek treći izbor. Čelnica saveza lijevog centra Michelle Bachelet iz Socijalističke stranke velikom je većinom pobijedila u prvom krugu te je njezin izbor dogodine vrlo izgledan. Istodobno, argentinskoj predsjednici Cristini Fernandez de Kirchner ustav onemogućuje kandidiranje za treći uzastopni mandat. Njezin neuspjeh u ostvarivanju dvotrećinske većine u zastupničkom domu potrebne za ustavne promjene, s uspjehom oporbenih kandidata na nedavnim općim izborima, daju naslutiti da se Argentina kreće prema promjeni vlasti 2015.

Inovativne mjere
Gospodarska politika tih dviju država razilazi se u mnogim aspektima. Čile najčešće provodi u gospodarskom smislu razumne mjere, katkad na vrlo inovativne načine (primjer prihoda od bakra). Čileanska središnja banka uspjela je održati inflaciju vrlo niskom, a proračun je uravnotežen. Bilateralni sporazum o slobodnoj trgovini sa SAD-om potaknuo je nagli porast trgovine između tih dviju zemalja. Čile aktivno sudjeluje u pregovorima za trgovinski sporazum pod nazivom Transpacifičko partnerstvo (TPP). No, prijedlozi kandidatkinje Bachelet vezani uz višu stopu poreza na dohodak, povećanje potrošnje na socijalne službe, snažniju državnu kontrolu nad mirovinama i preispitivanje čileanskog sudjelovanja u TPP-u mogli bi ugroziti taj napredak. No, ako se vrati na mjesto predsjednice i ostane vjerna centrističkoj politici iz svojega prethodnog mandata, Čile bi mogao održati gospodarski uzlet. Argentina je, pak, zaglavila u nizu samonametnutih gospodarskih prevrata.

Uz stanovništvo dva puta brojnije od čileanskog i novootkrivena energetska ležišta, ima golem gospodarski potencijal. No, argentinski dohodak po stanovniku iznosi samo 40 posto američkog i znatno je niži od čileanskog. Razlika između službenog valutnog tečaja i onoga na crnom tržištu (tzv. Dolar Blue) je 60 posto. Gotovo svi trgovci u Buenos Airesu cijene navode u dolarima i pesosima. To se dijelom može pripisati visokoj inflaciji, koju neovisni analitičari smještaju na oko 25 posto, što je dvostruko više od službene procjene od 10 posto. Vlada predsjednice Fernandez nasilnički se odnosi prema poduzećima i nacionalizira ih te istodobno vrši pritisak na središnju banku da međunarodnim rezervama otplati državni dug. MMF očekuje da će se u sljedećih pet godina Argentina boriti sa sporijim gospodarskim rastom, višom inflacijom i višom stopom nezaposlenosti nego Čile.

Promicanje dezinflacije 
Srećom, glasači sve više okreću leđa vladi predsjednice Fernandez. Tako su oporbeni kandidati kao što su Sergio Massa i Mauricia Macri antiinflacijskim kampanjama u kojima su iskazali sklonost poslovnim subjektima pridobili potporu javnosti te postali izgledni predsjednički kandidati za 2015. Čak i ako u međuvremenu predsjednica Fernandez ne stigne nanijeti puno štete, njezin nasljednik morat će pokušati opet uspostaviti vjerodostojnost Argentine kako bi se spriječio odljev kapitala. Može li argentinski predsjednik u razdoblju sporijeg rasta, čak i inflacije, promicati dezinflaciju te zadržati potporu glasača? Isto se dogodilo u SAD-u kada je Ronald Reagan pružio potporu predsjedniku FED-a Paulu Volckeru i njegovoj politici dezinflacije unatoč recesiji, porastu nezaposlenosti i porazu na izborima. Gospodarstvo se ubrzo oporavilo, a Reagan je reizabran. Cjenovna stabilnost omogućila je rast i nisku nezaposlenosti u idućih 25 godina. Nadajmo se da će Argentina nešto naučiti od svojega zapadnog susjeda te da će vlada predsjednice Bachelet u Čileu pogledati preko Anda, prepoznati rizični put prema kojemu njezini prijedlozi vode zemlju te promijeniti smjer prije nego što postane prekasno.

© Project Syndicate, 2013.