Hotelski lanci i restorani u Hrvatskoj sve više se okreću domaćem tržištu kada nabavljaju hranu za svoje turističke kapacitete jer je u svijetu postao trend da turisti koji su sve educiraniji, platežno moćniji i sa sve specifičnijim gastro enološkim zahtjevima, žele na nekoj destinaciji kušati autohtone, domaće, kvalitetne i ukusne proizvode.  To je trend koji je u svijetu izražen već dugi niz godina, a polako postaje sve prihvaćeniji i kod nas pa se krilatica o povezivanje Zelene i Plave Hrvatske polako izgleda počinje ostvarivati.

No, Hrvatska ne bi bila Hrvatska da nema svoje specifičnosti ili bolje rečeno probleme. Okrugli stol, kojeg su prošlog tjedna organizirali Večernji list, Poslovni dnevnik i specijaliziran portal Agrobiz.hr pokazao je kako je kod nas usitnjenost proizvodnje, male količine, visoke cijene i općenito neorganiziranosti, pa i sujeta proizvođača glavni problem što još uvijek, prema nekim procjenama, čak oko 50 posto hrane u našem turizmu dolazi iz uvoza. 

Stihija umjesto organizacije
Ivo Grgić, profesor za Agronomskog fakulteta, tako nam je dao procjenu da se količina uvozne hrane na našim turističkim trpezama kreće od 15 do 80 posto ovisno o koji se vrsti proizvoda radi ili u prosjeku oko 50 posto.  Preciznog istraživanja nema, teško je utvrditi što je ono što imamo dovoljno, a što je ono što nama nedostaje, no činjenica je da turistički lanci, kada se približava sezona, nemaju niti vremena, a ni novca, da hodaju po hrvatskim selima i otkupljuju male količine voća, povrća, mesa, meda i ostalog.

Oni jednostavno žele na jednom mjestu dobiti sve što im je potrebno, a njihova specifičnost u zahtjevima ide toliko daleko da točno žele dobiti u kilogramu jabuka 5 komada, po jednu jabuku za jednog gosta iste veličine i težine, ili da žele svinjsku šniclu iste gramaže, veličine i oblika.  To su zahtjevi koji se kod nas teško mogu ispuniti jer u cijelom lancu od "zelene" do "plave" Hrvatske ne postoji organiziranost u smislu da imamo tvrtke, osim pojedinih koje su se specijalizirale za ovaj posao, koje će već tijekom zime spremati količine, otkupljivati proizvodnje, raditi specifične ponude i pojaviti se kao jaki, konkurenti igrači s jakom ponudom. Nekako se sve odvija stihijski. 

Turisti traže gastro suvenire
Danas, pojedini hotelski lanci, koji žele imati dodanu vrijednosti i koji smatraju da imaju i određenu društvenu odgovornost ipak sklapaju ugovore s OPG-ima i pokušavaju na svoje menije ugurati nešto hrvatske robe.  Kada je riječ o trendovima Katarina Miličević, znanstvenica s Instituta za turizam, kaže kako turisti kada dođu na neku destinaciju sve više žele s nje ponijeti suvenir u obliku nekog autohtonog proizvoda, bilo da je riječ o vinu, maslinovom ulju ili nekim posebnim proizvodima koji su im se svidjeli, koji se razlikuju od onoga što su probali negdje drugdje.

Pametne i zemlje koje imaju jasne strategije što žele, s tim računaju dugoročno, odnosno računaju da će isti taj turist jednom možda takve proizvode pronaći i u svojim domicilnim zemljama, na policama trgovina, pa će se sjetiti kako su jednom bili u Hrvatskoj i nešto takvo kušali i posegnuti za tim proizvodom. To se u ekonomiji onda zove izvoz.   Ipak, ova znanstvenica nam je otkrila i jednu surovu istinu, a to da većinu stranih studenata s kojima povremeno komunicira, hrvatska gastronomija prvo asocira na ćevape.

Prema posljednjim rezultatima istraživanja online imidža Hrvatske kao turističke destinacije koje je Miličević provela sa svojim timom na tržištu Velike Britanije i Slovenije tijekom 2017. godine, među 50 najčešće spominjanih atributa imidža vino je zabilježeno tek 63 puta na slovenskom jeziku. Na tržištu Velike Britanije, koje je prema referentnim podacima Svjetske turističke organizacije uz njemačko tržište najvažnije emitivno tržište gastro turizma, među 50 najspominjanijih atributa imidža nisu pronađeni atributi relevantni za hranu i piće kao dio naše turističke ponude. 

Ne prepoznaju hranu i vina
Ona kaže kako ne treba zanemariti rezultate ovog istraživanja je analizirano nešto više od 40.000 online objava na tržištu Velike Britanije i preko 7000 objava na tržištu Slovenije.  Navedeni podaci vrlo jasno pokazuju da izostaje kontinuirana promocija hrvatske eno-gastro ponude, a kako bi se to poboljšalo potrebno je, kako je i sama navela odrediti što točno želimo komunicirati. Dakle, stranici, osim onih rijetkih, našu hranu i vina očito baš i ne prepoznaju. Stoga je u kontekstu razvoja turističke ponude naših destinacija potrebno unapređenje ponude s naglaskom na tradicionalne i lokalne namirnice, a sve s ciljem privlačenja tržišnog segmenta tzv. foodiesa koji primarno na putovanja pokreću doživljaji vezani uz hranu i piće.