Akademska istraživanja i povijesna perspektiva mogu pomoći kreatorima politika u njihovom hvatanju u koštac s tim izazovom na inteligentan način.

Razmislite o iskustvu malih razvijenih zemalja sjeverne Europe, koje teže otvorenosti i imaju za to dobar razlog: da tome ne teže, morale bi prekomjerno diverzificirati utržive segmente vlastitog gospodarstva u cilju udovoljavanja domaćoj potražnji. To bi nametnulo visoke troškove, jer bi ih male dimenzije domaćeg tržišta sprječavale u postizanju ekonomije razmjera u tehnologiji, razvoju proizvoda i proizvodnji. Međutim, otvorenost tih zemalja povećala je ekonomsku i političku važnost ulaganja u ljudski kapital i snažnu socijalno sigurnosnu mrežu. Politike socijalne sigurnosti od dvostruke su važnosti za mala, specijalizirana gospodarstva, jer samo jedan vanjski šok jednom utrživom sektoru može utjecati na cjelokupno gospodarstvo.

Postizanje ravnoteže

Nije uvijek bilo tako. Mala i srednja gospodarstva poput Kanade, Australije i Novog Zelanda nekad su imale protekcionističke politike koje su prekomjerno diverzificirale njihove utržive sektore. No, uslijed porasta međunarodne trgovine i specijalizacije, troškovi robe domaće proizvodnje – poput automobila – u odnosu na uvoz postali su suviše visoki da bi ih potrošači mogli podnijeti. Tijekom 1980-ih i 1990-ih, te su se tri zemlje počele otvarati te su iskusile teške strukturne tranzicije koje su unatoč svemu povećale produktivnost i donijele građanima i potrošačima opsežne blagodati.

Ipak, postizanje prave ravnoteže nikad nije lako. Kanada, Australija i Novi Zeland zemlje su bogate resursima i podložne “nizozemskoj bolesti” – kad jedan snažan kapitalno-intenzivni sektor našteti ostalim sektorima podizanjem vrijednosti valute. To je uzrokovalo kontinuiranu zabrinutost po pitanju premale diverzifikacije, koja bi ih učinila osjetljivim na volatilnost na globalnom tržištu robe široke potrošnje i dovela do izazova za zapošljavanje.

Obično povezujemo strukturne prilagodbe s međunarodnom trgovinom i ulaganjima. No, industrijska se aktivnost neprestano mijenja unutar zemalja donoseći izazove na lokalnoj i regionalnoj razini. Primjerice, proizvodnja tekstila u SAD-u, koja je nekad bila uveliko koncentrirana u regiji New England, uglavnom se premjestila na jug (prije premiještanja u Aziju i ostale lokalitete s niskim troškovima).

Doista, strukturne promjene neophodne su za poboljšanje učinkovitosti dinamike. No, isto vrijedi i za politike kako bi se osiguralo da se ulaganja i ekonomske aktivnosti temelje na realnim komparativnim prednostima, a ne na prolaznim strukturama poticaja prema načelu osiromašenja susjeda. To je od osobite važnosti tijekom razdoblja brzih strukturnih promjena. Budući da su prilagodbe s aspekta ponude spore, bolne i skupe, ne bi se trebale provoditi bespotrebno.

Nedostatna obećanja

No, poput zatvorenih ekonomija koje propuštaju svekolike blagodati trgovine, otvorene ekonomije sa značajnim institucionalnim ili političkim preprekama za strukturne promjene ostvarit će slabe rezultate. To objašnjava činjenicu da brojne otvorene ekonomije u današnje vrijeme ne uspijevaju u prilagodbi novim tehnologijama i trgovinskim modelima.

Suviše često kreatori politika žele općenito spriječiti provedbu promjena. No, dok zaustavljanje promjena može na neko vrijeme zaštititi postojeće industrije i radna mjesta, ono istovremeno destimulira ulaganja i naposljetku donosi štete rastu i razvoju. Ekonomska struktura i struktura sustava socijalne sigurnosti neke zemlje također mogu stajati na putu promjenama. Bivši grčki ministar financija Yanis Varoufakis primijetio je da obećanje dividende dugoročnog rasta kao ishod strukturne reforme nije dostatno kako bi odagnalo zabrinutost ljudi po pitanju neposredne ili bliske budućnosti, osobito u polu-stagnirajućoj ekonomiji. Ako zamijenite nešto ničime, trebate očekivati značajan politički i socijalni otpor.

Važan je slijed reformi

Ako strukturne reforme nisu popraćene reformama sustava socijalne sigurnosti, one imaju velike izglede za neuspjeh. Program reformi pod nazivom “Agenda 2010” koji je započeo bivši njemački kancelar Gerhard Schröder 2003. godine, dobar je primjer tog višestrukog pristupa; no pokazalo se da je bio politički poguban za Schrödera, koji nije bio ponovno izabran 2005. godine.

Također je važan slijed reformi. Primjerice, sadašnji radnici bit će znatno više zabrinuti vezano uz reforme sustava socijalne sigurnosti u gospodarstvu koje postiže slabije rezultate nego u gospodarstvu u procvatu.

Politički otpor strukturnim reformama – osobito među sadašnjim radnicima starije dobi – bit će snažniji u gospodarstvu s niskim outputom i visokom nezaposlenošću, jer je nepoželjnije dobiti otkaz u takvim uvjetima. U pravilu, vlade ne bi trebale uvoditi strukturne reforme prije nego što pokrenu vlastito gospodarstvo provedbom politika usredotočenih na fiskalna pitanja i ulaganja.

Postupanje takvim redosljedom smanjit će politički otpor promjenama. Europa je zapravo u ovom trenutku suočena sa skromnim, ali značajnim porastom rasta. No, ne zna se hoće li kreatori politika iskoristiti tu priliku za provedbu neophodnih reformi.

I posljednja lekcija koju treba imati na umu je da strukturne promjene nisu samo nepovoljna posljedica rasta i otvaranja radnih mjesta i sektora; one su zapravo sastavni dio tih procesa.

To se može jasno vidjeti u uspješnim zemljama u razvoju, u kojima recept za rast uključuje otvorenost, moderne sektore, trgovinu, visoku razinu ulaganja i proširenje baze ljudskog kapitala. Te zemlje nisu pošteđene strukturnih promjena i distribucijskih izazova. Međutim, njihove su tranzicije brže i manje bolne, jer se ulaganja provode diljem njihovih javnih i privatnih sektora, kao i diljem materijalne i nematerijalne imovine.

© Project Syndicate, 2017.