Hrvatska brodogradnja, njezini problemi, restrukturiranja, gubici na tečajnim razlikama i kašnjenja u isporuci brodova, kao i priče o znanju i tehnologijama koje nitko nema teme su koje su starije od ove tiskovine i koje prate osamostaljenje države sve do danas.

Ali hrvatska brodogradnja također je pokazatelj kako ništa nismo naučili od osamostaljenja do danas pa čak niti na svojim pogreškama – nego smo linijom manjeg otpora krenuli utabanim stazama kolokvijalno zvanim "ne talasaj". Pokušajmo zamisliti scenariji u kojem je netko jednog dana prije dvadesetak godina rekao "to ovako više ne može" i jednostavno ugasio ili sveo na racionalnu gospodarsku veličinu broj zaposlenih u škverovima – što bi se onda dogodilo? Ništa.

Štrajkaju protiv samih sebe
Zaposlenici bi se uz dobar plan prekvalificirali ili pronašli posao u drugim državama Europe i svijeta, a brodogradnja više ne bi bila uteg oko vrata i ovako gospodarski krhkoj državi. Tu priliku imale su sve strukture do sada i niti jedna nije imala hrabrosti da je iskoristi. Ali sve te strukture poradile su na nečem drugom – uništenju Brodarskog instituta, mjesta u kojem se nalazilo znanje, ono najvažnije što imamo u brodogradnji.

I nitko zbog toga nije prosvjedovao, rušio političke stranke ili se barem glasno bunio. Danas kada je upitna budućnost Uljanika i 3. maja bune se svi, od oporbe do radnika, koji su ustvari vlasnici Uljanika, i kako bi ironija bila još veća, štrajkaju sami protiv sebe. Ali ruku na srce Uljanik ili 3. maj samo su primjeri svega što ne valja u državi koja bezglavo upravlja svojim gospodarstvom već predugo. I ruku na srce za sve to najmanje je kriva trenutna politička garnitura protiv koje se prosvjeduje i od koje se traži spas pa morali i "muljati" Bruxelles kako bi plaće bile isplaćene.

Nije li isto kada je u pitanju bilo koja veća kriza u ovoj zemlji, samo budući da nema toliko velikih kompanija nema niti toliko velikih kriza? Mali ili srednji poduzetnici koji za preživljavanje na okrutnom tržištu i u raljama narasle birokracije moraju čak igrati igru "najbržeg prsta" nisu dovoljno zanimljivi niti privlačni da bi se zbog njih prosvjedovalo ili "zamuljavalo".

Trebamo jasan razvojni put
Od željezara, preko poljoprivrednih kombinata, velikih hotelskih kuća ili industrijskih i građevinskih tvrtki pa sve do danas Agrokora ili Uljanika jasno je izražen uvrnuti "komunistički mentalitet" unutar kojega za dobro lovorike nosi pojedinac, a sve loše spašava i odgovara država, što koči bilo kakav oblik oporavka. Puno je tu i povijesnih zabluda na kojima smo svi odrastali a čije urušavanje možda najviše i boli. Svi smo mi slušali o Slavoniji koja može hraniti čitavu Europu, o brodogradnji koja je među najjačima na svijetu i o obrazovanju koje nas čini pametnijima od Amerikana i Nijemaca.

Svima nam je to ucijepljeno kao i strah od propuha. Međutim dok smo mi slušali bajke i u njih vjerovali drugi su jednostavno radili na svojim bajkama pa sada u svim segmentima proizvode i privređuju više od nas, a u obrazovanju vladaju vještinama potrebnim za 21. stoljeće. A mi? Mi trebamo napokon krenuti s istinom, a ne zabludama i što prije promijeniti stanje uma jer ako ga možemo mijenjati čim izađemo iz autobusa u nekoj stranoj zemlji valjda možemo i ovdje doma. Samo nam treba netko tko će po cijenu političke propasti imati snage jednom poručiti "car je gol".

Skinuti masku i zacrtati jasan razvojni put za ovu državu. Spašavanje posrnulih tvrtki na krivi način sigurno nas neće gurnuti naprijed već će nas ostaviti usidrene gdje jesmo – a to je nekako nigdje, između naprednih država i onih koje napreduju – i na kraju će nas svi prestići.