Ako je nešto u nastajanju Zbirke Roglić mimo stereotipa – onda to nije neka ljupka slika ili kipić, koju suprug poklanja svojoj mladoj supruzi – jer se, nerijetko, iz takvog bezazlena povoda razbukta prava sabirateljska strast – nego je to okolnost da je mladima i neiskusnima prvi savjetnik, ujedno i onaj koji ih upućuje u tajne slikarstva, bio akademski slikar, rođak Roglićeve majke, Antun Gojak (1907-1986). Ime je njegovo danas pomalo zaboravljeno izvan Makarske, koja mu se odužila Galerijom Antuna Gojaka. U trenutku svečanog otvorenja zagrebačkoga Doma umjetnosti izložbom Pola vijeka hrvatske umjetnosti, kojemu su otvorenju, 18. prosinca 1938., uz graditelja Meštrovića i mnoge umjetnike, pribivali i nadbiskup i budući kardinal dr. Alojzije Stepinac, prvak HSS-a i lider hrvatske političke oporbe dr. Vladko Maček, dr. Ivan Šubašić, budući ban Banovine Hrvatske, dr. Ivo Tartaglia, bivši ban Primorske banovine, tada već blizak Mačeku i oporbi, i mnogi drugi uglednici, mladi je Gojak, u to doba nastavnik crtanja na realnoj gimnaziji u Mostaru, slikom Voće bio zastupljen na toj povijesnoj izložbi hrvatskih umjetnika. Taj je slikar krhkoga zdravlja, u šezdesetima i sedamdesetima, bio Rogliću vodič kroz umjetnost, a Branku i, donekle, kompatibilne naravi: sve je u (pouzdanom) instinktu, sve je u (dobro usmjerenim) strastima, sve je u (preciznoj) ekspresiji.
Pisao je tako Igor Zidić, autor izložbe koju je u siječnju 2017. godine organizirao vlasnik Orbico grupe Branko Roglić, strastveni kolekcionar umjetnina. Zidić dalje:
“Trajnost toga naukovanja manifestirala se i ujesen 2016, kad je Branko Roglić za zbirku nabavio odličnu sliku Ignjata Joba (1895-1936). Vidjelo se, i s velike razdaljine, da ga to djelo veseli i uzbuđuje – mnogo više nego neke druge, podjednako dobre, ali racionalnije akvizicije, s manje životnoga soka, a više hladnoga razbora i majstorske umješnosti.
Zanimljiva je, pritom, bila Roglićeva nedoktrinarnost: ako je Jobov pol bio pol divljine naravi i opojnoga vina, koje ga potiče i hrani, drugi je osobito voljeni majstor bio Antun Motika (1902-1992), slikar rafiniran, nježan, gotovo ilegalac u svijetu realnih i grubih što su ga okruživali”. Roglić je slike kupovao intuitivno, prema svom senzibilitetu, ravnajući se prema posebnom osjećaju koji bi ga obuzimao u trenutku kada bi ugledao neko umjetničko djelo. U siječnju te 2017. godine objasnio je svoju strast:
“To je vrlo intimni osjećaj: kad se sav naježim, kad mi se dlaka na tijelu nakostriješi, kao da mi se tijelo napuše, onda znam da trebam kupiti to umjetničko djelo. Taj osjećaj me nikad nije prevario. Imam još jednu provjeru. Sliku vizualno, u mislima, prenesem u svoju zbirku među moje druge slike. Ako je ta nova slika loša, onda je ostale umjetnine izbace i ja odustajem od kupnje. Zato mi je posebno drago što mi je Igor Zidić odao priznanje rekavši mi: ‘Ćićo, na tvojoj zbirci se vidi da si slike sam birao i da tu nema poklonjenih radova, jer cijela zbirka ima zajedničku crtu’. Na to sam jako ponosan”.
A o izložbi je Zidić tada još istaknuo kako “ne treba zanemariti ni činjenicu da Zbirka Roglić ima, uz neupitan hrvatski sadržaj, i mnoge zavičajne značajke”. “O tome njezinom dalmatinsko-primorskom, dalmatinsko-zagorskom i urbano dubrovačkom mediteranizmu uvjerljivo svjedoče djela Vlaha Bukovca, Mata Celestina Medovića, Emanuela Vidovića, Ivana Meštovića, Frana Kršinića, Ignjata Joba, Frane Šimunovića, Ante Kaštelančića, Iva Dulčića, Antuna Masle, Đura Pulitike, Kuzme Kovačića i drugih. Treba reći i to da je Branko Roglić, u suradnji s kiparom Kuzmom Kovačićem, dao dragocjen doprinos hrvatskome samopoštovanju, harnosti prema borcima i palima za hrvatsku slobodu, doprinos našem kulturnom, političkom i športskom identitetu te kršćanskoj i humanističkoj tradiciji velikim nizom značajnih djela, naročito u godinama između 1990. i 1998. Ono što je započelo kao nehotična zbirka – pomalo se prometnulo u ozbiljnu kolekciju da bismo je danas, u lijepome opsegu, predstavili javnosti kao jednu od najznačajnijih hrvatskih privatnih zbirki, nastalih – najvećim dijelom – tijekom dvadeset i pet godina hrvatske nezavisnosti”.
Kako je tijekom više od pola stoljeća, paralelno s osnovnim poslom, distribucijom proizvoda odnosno trgovinom, razvio ljubav prema umjetnosti koja je postala bitan dio života, Roglić nam je svojevremeno otkrio u skromnim uredima tvrtke, u prostoriji u kojoj je davnih 70-ih godina dobio posao u Croatia baterijama, koju je kasnije dokapitalizirao i postao većinski vlasnik, uz korektan odnos s nasljednicima bivšeg vlasnika, gospodina Paspe.
“Da bi se bilo kolekcionar, treba postojati ljubav prema umjetnosti, ali i imati nešto novca kako bi se slike i druga umjetnička djela mogla kupovati”, kaže Branko Roglić.
A ta ljubav začela se tijekom čestih druženja s akademskim slikarom Antunom Gojakom iz Makarske. Taj slikar, koji je akademiju završio u klasi profesora Tartaglie, rođak je njegove majke. Pričama o Velasquezu, Goyi, Van Goghu, Munchu i drugim gigantima svjetskog slikarstva, kod Roglića je razvio i osjećaj prepoznavanja boja.
“Tako sam ja već u ranoj mladosti bio fasciniran hrvatskim koloristima: Dulčićem, Maslom, Kaštelančićem, Pulitikom i, naravno, Gojakom, koji zbog zdravstvenog stanja nije mnogo izlagao, ali meni su puno značili susreti u njegovu atelijeru u Makarskoj. Tu sam, gledajući njegove slike i kroz razgovore, stekao strast koja me vodila prema kolekcionarstvu”, kazao nam je uoči izložbe Roglić istaknuvši i da osim prepoznavanja boja, nije imao talenta za slikanje. “Daljnji razvoj mojeg sakupljanja umjetnina tekao je paralelno s jačanjem poslovanja moje firme Orbico. Stvorili su se uvjeti ne samo da se kupi poneka bolja slika, već i da pomognem mladim perspektivnim umjetnicima. Tada su kupljeni prvi Bukovci, Vidovići, Stančići, Motike, Murtići, Vanište, Becići i ostali velikani hrvatske likovne umjetnosti, čiji će radovi biti izloženi u Umjetničkom paviljonu”.
Prvu je sliku kupio od ušteđevine od plaće, i to upravo od rođaka Gojaka. “On mi je obećao pokloniti jednu svoju sliku za vjenčanje, a kad mi je dao da biram, izabrao sam sliku pod nazivom Snijeg u Lici. Odmah mi je rekao da sam izabrao najbolju i najskuplju, te sam mu ipak polovicu slike platio od svoje plaće, a pola mi je poklonjena”.
Prvu izložbu iz svoje bogate kolekcije Roglić je imao 2007. u galeriji Laval Nugent na Gornjem gradu, a na njoj je bilo izloženo 70 umjetnina jer nije bilo više prostora. Kako je početak njegove poslovne karijere vezan za Ljubljanu, u svojoj kolekciji ima i 150 slika slovenskih umjetnika, a dobio je ponudu da sličnu izložbu napravi i u Narodnoj galeriji.
“Ako to budem radio, želim kombinirati hrvatska i slovenska umjetnička djela i onda bih uz Igora Zidića morao pronaći i slovenskog eksperta da zajedno naprave tu postavu”, priznao nam je Roglić, na čijoj će izložbi u Zagrebu biti izložena i djela dvojice slovenskih autora – Mušiča i Stupice. “Mušič je diplomirao na zagrebačkoj akademiji, a Stupica je i godinama po završetku studija živio i radio u Zagrebu”, pričao nam je Roglić. U nedavnom razgovoru na Poslovni TV u emisiji Poslovni svijet s Ilijom Jandrićem Roglić na temu kolekcionarstva kaže: “Danas imam kolekciju oko 800 umjetnina i oko stotinu skulptura.
Dakle, imam dovoljno da mogu napraviti jednu galeriju i da mogu pokazati to narodu i gostima koji dolaze u Hrvatsku. Moja obitelj potječe iz mjesta Župa Biokovska, s druge strane brda je Makarska. Stara smo obitelj, u njoj su četiri svećenika. Od mog ćukundjeda brat napisao je jedan od prvih molitvenika na hrvatskom jeziku. A on je bio pomoćnik don Mihovila Pavlinovića i oni su kao narodnjaci 1883. kad su dobili izbore u Dalmaciji uveli hrvatski jezik u regulativu. Tako da sam nedavno i taj molitvenik još jednom isprintao u tristo komada i podijelio prijateljima”.
