Tjedan dana nakon prestanka štrajka prosvjetnih radnika možemo reći samo jedno. Nikada i ni u kojem scenariju ministrica Blaženka Divjak i njezin tim nisu mogli sanjati da će učenici u Hrvatskoj tako lako i tako brzo dobiti "Školu za život".

Sva velika naklapanja, analize i suprotstavljena mišljenja još od vremena prosvjeda podrške Jokiću, pa do početak ove školske godine, zasigurno nikoga nisu mogla pripremiti za činjenicu kako će prosvjetari, predvođeni vođama svojih sindikata tako učinkovito odaslati poruku učenicima o tome što to točno znači "Škola za život" u Hrvatskoj. A ona se sastoji od jednostavnog poučka – uz puno galame i pozivanja na dostojanstvo – izbori koju kunu za sebe i zaboravi sve druge, čak i one koji su bili uz tebe.

Privlačenje velikim riječima 
I možemo mi sada razglabati o tome je li premijer Andrej Plenković trebao popustiti po pitanju osnovice i otvoriti Pandorinu kutiju, ili je trebao ustrajati na činjenici kako se radi o politički insceniranim prosvjedima i ostati čvrst. Jer to je sada potpuno svejedno. Prosvjetni radnici su nakon velikih riječi o dostojanstvu struke, pojašnjenima i grafikonima zašto koeficijenti, a ne osnovica, dobili što su tražili, uz veliki kolateral, a upravo to je prva i jedina poruka njihove "Škole za život".

Nenastavno osoblje, oni ljudi koje učenici svaki dan vide na hodnicima škole – nisu bitni – oni mogu biti zadovoljni dostojanstvom kakvo imaju. A sada su još i dobili jasnu poruku da njihovo dostojanstvo niti nije toliko bitno. Svi zaposleni u realnom sektoru, ali i u ostalim javnim službama, od liječnika preko carinika pa sve do običnih administratora također nisu bitni – njima ostaje povećanje osnovice, a za dostojanstvo tko pita.

Brzo i preko noći razotkrila se borba za dostojanstvo, popraćena velikim riječima – od Lige prvaka do dociranja roditeljima kako za vrijeme štrajka mogu sami s djecom čitati lektiru – jer ta borba se svela na koeficijent i povišicu, čak i bez referenduma među sindikalnim članstvom, uz veliki gorki zaborav onih koji su stajali bok uz bok s prosvjetarima. A djeci je poslana jasna životna poruka kako je jedino važno kunama u novčaniku "podebljati" dostojanstvo.

I druga, kako za prosvjed treba birati pravi politički trenutak, malo slabiju vladajuću koaliciju te privući velikim riječima sve oko sebe koje nakon postizanja rezultata treba zaboraviti, izdati pa im čak i objašnjavati kako je za njih bolje da nisu dobili povišicu koju ste sami tražili i dobili. Uz dužno poštovanje prema prosvjetnim djelatnicima, ako nakon ovog što se odigralo ne promijene svoje sindikalno vodstvo, jasno i glasno ne kažu kako nisu bili pošteni prema nenastavnom osoblju, onako glasno kako su prije dva tjedna vikali, onda su prilično jeftino prodali svoje dostojanstvo i vrlo hrabro zakoračili u reformu obrazovanja.

Jer sada iz svog primjera mogu pokazati učenicima, kako su to i tvrdili, što znači dostojanstvo. I bit će zanimljivo vidjeti kako će to odraditi. Treba sada nekome objasniti kako dostojanstvo ne uključuje brigu o onim drugima, kako dostojanstvo prestaje sa 6,11 posto. Jer jako se varaju sindikalni vođe prosvjeda ako misle da su u potpunosti uspjeli. Kratkoročno jesu. Svima su pokazali da mogu pjevati i recitirati ispred Sabora, da mogu skupiti nekoliko desetaka tisuća ljudi na glavnom zagrebačkom trgu te, naravno, izboriti povišice.

Otkrilo se licemjerje 
Ali što je s tim dostojanstvom zbog kojega su imali takvu podršku kakvu su imali? Nisu roditelji, radnici u realnom sektoru i svi drugi stajali uz učitelje zbog razlike između povećanja koeficijenta i osnovice, jer iskreno rečeno većina tu razliku nije niti razumjela.

Stajali su uz učitelje i nastavnike zbog pitanja odnosa društva prema onima koji uče i obrazuju našu djecu, stajali su zbog pitanja dostojanstva jedne plemenite struke. Međutim, to dostojanstvo je palo na nenastavnom osoblju i otkrilo cijelo licemjerje jednog politiziranog štrajka. Ako su učitelji toga svjesni onda trebaju tražiti kažnjavanje odgovornih jednakim žarom kojim su tražili svoje dostojanstvo, jer na kraju ga nisu dobili.