Prošlog je listopada britanska premijerka Theresa May šokirala mnoge umanjivši važnost ideje o globalnom građanstvu. “Ako vjerujete da ste građanin svijeta,” rekla je, “vi ste građanin niotkuda.”
Njena izjava naišla je na izrugivanje i zabrinutost u financijskim medijima te među liberalnim komentatorima. “Trenutno je najkorisniji oblik građanstva,” opomenuo ju je jedan analitičar, “onaj posvećen ne samo blagostanju župe, primjerice, u Berkshireu, već diljem cijele planete.” The Economist nazvao je to “neliberalnim” preokretom. Jedan ju je akademik optužio za odbacivanje vrijednosti Prosvjetiteljstva i upozorio ju na “odraz 1933.” u njenom govoru.
Znam kako izgleda “globalni građanin”: vidim njegov savršeni primjerak svaki put kad prođem pored ogledala. Odrastao sam u jednoj zemlji, živim u drugoj i imam putovnice obje te zemlje. Pišem o globalnoj ekonomiji i posjećujem doista udaljena mjesta radi posla. Provodim više vremena putujući po ostalim zemljama nego što provedem u bilo kojoj od zemalja čiji sam građanin.
Većina mojih bliskih kolega s posla na sličan je način stranog porijekla. Žudim za međunardonim vijestima, dok moje lokalne novine ostaju neotvorene većinu tjedana. Pa ipak, izjava Therese May “pogađa u žicu”. Ona sadrži jednu temeljnu istinu – njeno podcjenjivanje uvelike govori o tome koliko smo se mi – svjetska financijska, politička i tehnokratska elita – distancirali od naših sunarodnjaka i izgubili njihovo povjerenje.

Zajednice istomišljenika

Počnimo sa stvarnim značenjem riječi “građanin.” Rječnik Oxford English Dictionary definira taj pojam kao “zakonski priznati subjekt ili državljanin neke države ili zajednice država.” Stoga građanstvo podrazumijeva etablirani politički ustroj – “državu ili zajednicu država” – čiji je taj netko član. Zemlje imaju takav politički ustroj; svijet nema.
Zagovaratelji globalnog građanstva ubrzo priznaju da ne misle na doslovno značenje. Oni razmišljaju figurativno. Oni tvrde da su tehnološka revolucija u komunikaciji i gospodarska globalizacija objedinili građane različitih zemalja. Svijet se smanjio i moramo djelovati svjesni globalnih implikacija. Pored toga, svi imamo višestruke identitete koji se preklapaju. Globalno građanstvo ne istiskuje – i ne treba istiskivati – parohijske ili nacionalne odgovornosti. To je prihvatljivo. No, što globalni građani doista čine?
Pravo građanstvo podrazumijeva interakciju i vijećanje s ostalim građanima u zajedničkoj političkoj zajednici. To znači držati donositelje odluka odgovornima i sudjelovanje u politici u cilju oblikovanja ishoda politika. Tijekom tog postupka moje ideje o poželjnim ciljevima i sredstvima suočene su i testiraju se u odnosu na ideje mojih sugrađana.
Globalni građani nemaju slična prava ili odgovornosti. Nitko ne odgovara njima i nema nikoga kome se oni moraju opravdavati. U najboljem slučaju, oni formiraju zajednice s pojedincima istomišljenicima iz ostalih zemalja. Njihovi kolege nisu građani posvuda nego samoproglašeni “globalni građani” u drugim zemljama.

Naravno, globalni građani imaju pristup vlastitim domaćim političkim sustavima kako bi progurali svoje ideje. No politički predstavnici izabrani su radi promicanja interesa ljudi koji su ih postavili na tu dužnost. Od nacionalnih vlada očekuje se da se pobrinu za nacionalne interese i to je opradvano. To ne isključuje mogućnost da birači mogu djelovati s prosvijetljenim koristoljubljem, uzimajući u obzir posljedice domaćeg djelovanja na ostale.
No, što se događa kad blagostanje lokalnog stanovništva dođe u sukob s blagostanjem stranaca – kao što je to često slučaj? Nije li podcjenjivanje vlastitih sunarodnjaka u takvim situacijama upravo ono radi čega su tzv. kozmopolitske elite došle na zao glas?
Globalni građani brinu da bi interesi globalnih zajedničkih dobara mogli pretrpjeti štetu ako svaka vlada slijedi vlastiti uski interes. To je doista pitanje s problemima koji se istinski tiču zajedničkih dobara, poput klimatskih promjena ili pandemija.
Međutim, u većini gospodarskih područja – vezano uz poreze, trgovinsku politiku, financijsku stabilnost, fiskalno i monetarno upravljanje – ono što ima smisla iz globalne perspektive također ima smisla iz domaće perspektive. Ekonomija podučava da bi zemlje trebale održavati gospodarske granice otvorenima, solidnu prudencijalnu regulativu i politiku pune zaposlenosti, ne zato što je to dobro za ostale zemlje, nego zato što one služe za povećanje dijela nacionalnog ekonomskog kolača.

Tenzije između identiteta

Naravno, politički promašaji – primjerice, protekcionizam – ne događaju se na svim tim područjima. No oni odražavaju slabo upravljanje na domaćoj razini, ne pomanjkanje kozmopolitizma. Oni proizlaze ili iz nesposobnosti političkih elita da uvjere domaće birače u dobrobiti alternativa ili iz nespremnosti za prilagodbu kako bi se omogućilo da doista svi ostvare korist.
Skrivanje iza kozmopolitizma u takvim slučajevima – primjerice prilikom zalaganja za trgovinske sporazume – slaba je zamjena za dobivanje političkih bitaka prema vlastitim zaslugama. To smanjuje vrijednost kozmopolitizma kad nam je doista potreban, kao što to činimo u borbi protiv globalnog zatopljenja.
Malo ih je obrazložilo tenzije između naših različitih identiteta – lokalnih, nacionalnih, globalnih – s takvom pronicljivošću kakvu je pokazao filozof Kwame Anthony Appiah. U ovom dobu “planetarnih izazova i međusobne povezanosti između zemalja,” napisao je kao reakciju na izjavu Therese May, “nikad nije postojala veća potreba za osjećajem zajedničke ljudske sudbine.” Teško se je ne složiti s njim.

Živjeti s podjelama

Ipak, kozmopoliti se često susreću s činjenicom, poput lika iz Braće Karamazova Fjodora Dostojevskog, koji otkrije da što više voli čovječanstvo općenito, to manje voli same ljude. Globalni građani trebali bi bi biti oprezni da se njihovi uzvišeni ciljevi ne pretvore u izgovor za izbjegavanje vlastitih dužnosti prema vlastitim sunarodnjacima.
Moramo živjeti u svijetu koji imamo, sa svim svojim političkim podjelama, a ne u svijetu koji bismo željeli imati. Najbolji način za služenje globalnim interesima jest ispunjavanje vlastitih odgovornosti unutar političkih institucija koje su od važnosti, a to su one koje trenutno postoje.

© Project Syndicate, 2017.