Oko 100.000 radnika u Njemačkoj može odahnuti. Naime toliko ih radi u uslužnoj djelatnosti posluživanja i izrade popularnog jela – kebaba koji je Europska unija željela zabraniti, a Europski parlament odbio, barem za sada, takvu odluku.

Da podsjetimo, prošle srijede Europski parlament odobrio je prijedlog Europske komisije kojim se dopušta korištenje fosfata u kebabima, odbacivši prijedlog vlastitog odbora za zdravstvo da se kebab zabrani dok Europska agencija za sigurnost hrane ne objavi studiju o zdravstvenim rizicima uporabe fosfata. Slučaj je to kojim su se prošlih tjedana bavili mediji, a ugledni njemački Bild pisao je kako se želi izravno diskriminirati kebab. Navodeći kako se u EU svakodnevno konzumira 500 tona kebab mesa, a 80 posto je proizvedeno upravo u Njemačkoj.

I sada se moramo zamisliti nad nečim što u početku zvuči nadrealno. Institucija zamišljena kao izravno predstavništvo demokracije u Uniji, mjesto na kojem svih 28 članica ima svoje zastupnike i koje bi trebalo brinuti o zakonima i propisima, eto ima vremena razgovarati o jednoj mesnoj prerađevini i čak tražiti njezinu zabranu.

Ismijavanje institucija

Ako je trenutno najvažniji problem Europske unije onda stanovnici zemalja članica sigurno nikada nisu bolje živjeli, a njihova gospodarstva bolje poslovala.

U priči o Europskoj uniji i jednom kebabu poput priče o Europskoj uniji (za one koji se sjećaju) i dužini jednog krastavca sublimiran je sav besmisao jedne velike asocijacije, krajnji cilj birokracije da bude svrha samoj sebi kao i veliki argument za sve nerazumne protivnike Unije u njihovom traženju izlaska pojedine članice iz asocijacije.

Zamislite sada jednog ponosnog Britanca koji glasno objašnjava kako će on i dalje jesti kebab i imati neravne krastavce i kako možda ta Unija i može Londonu preoteti bankarske institucije, ali slobodu u izboru hrane nikada neće. Neoprez kojim si institucije Unije dopuštaju da pune prve stranice medija i budu u konačnici pomalo i ismijavane ne može nego plašiti svakog ozbiljnog i za Uniju zagrijanog Europljanina. Jer njegove argumente za opstojnost jedne ozbiljne ideje svakako ugrožavaju europski uhljebi.

Mi u Hrvatskoj skloni smo prozivati domaće uhljebe. Baviti se raznim odborima, agencijama i tko zna čime gdje se posao dobiva po stranačkom ključu, ali rijetko imamo prilike i vremena pogledati preko granice.

Možemo li uopće u ovom trenutku pritisnuti svojim brigama zamisliti članove zdravstvenog odbora Europskog parlamenta. Visinu njihovih primanja i količinu vremena kojim raspolažu kada kreću u raspravu o štetnosti kebaba. Jer nisu vrijedni europarlamentarci poveli raspravu o štetnosti korištenja fosfata u svim proizvodima, a zasigurno ih ima, nego su svoj rad i trud usmjerili na kebab. Obično, prosječno ulično jelo. Jedan omanji fast food pogon koji je samo u Njemačkoj počeo zapošljavati velik broj ljudi i nekako postao dio prehrane.

Bez nadzora i kritike

Slučaj kebab nije bitan radi kebaba, on je jasna poruka što se događa kada se ne pazi na birokraciju. Što se sve može dogoditi ako se jedan mastodont poput europske birokracije bez nadzora i kritike pusti da počne odlučivati po svom nahođenju i opravdavati svoje postojanje i plaće kroz nebitan i imaginaran posao, a k tome sve pod krinkom zdravlja.

Priča o kebabu dobra je i za nas jer jasno pokazuje kako uhljebi ne postoje samo ovdje i kako birokracije nije sama sebi svrhom samo u našoj maloj domovini. Birokracija koja postaje opasan prijetnja razvoju biznisa, ali i životu svih građana, a sve kroz svoju samoopstojnost, čini se da je priča cijele Europe, a ponajviše institucija EU.