Kriza koja trese Hrvatsku, a izazvana slomom Agrokora, kako god bila riješena ostavlja otvoreno pitanje koje se dotiče svake neoliberalne ekonomske ideje – koliko je dopušten i potreban državni intervencionizam u današnje gospodarsko doba?
Ako se uspijemo na trenutak odmaknuti od problema koji nam zaokuplja pažnju već nekoliko tjedana, od Agrokora i Ivice Todorića, onda se po završetku krize koja će svakako iznjedriti koncern u nekom novom obliku, možemo posvetiti široj slici, a ona otvara pitanje u kojoj mjeri je gospodarstvo bojišnica novog doba. Načini na koje su financijske institucije, ali i velike kompanije, zamijenile nuklearne bojeve glave više je nego vidljiv posebice kada su u pitanju naftni sektor i visoka tehnologija.
Brzo širenje utjecaja
Apple, Facebook, Google i slični igrači već odavno su bolji osvajači interesnog prostora za SAD od bilo kojeg nosača aviona ili raketnog štita. U sličnim relacijama velike ruske naftne kompanije, a sada i bankarske institucije, puno očiglednije od svojim američkih antipoda služe u svrhu osvajanja nekad moćnog sovjetskog prostora. Obranu od takvih napada kada je u pitanju geostrateški prostor Europe svakako u ovom trenutku ne mogu voditi kompanije Starog kontinenta bez podrške politike i Bruxellesa. Ali takvim razvojem situacije Europljani se nalaze na još jednoj prekretnici za koju se čini ponovno nisu spremni. Države članice, među kojim i Hrvatska, stisnute između velikih američkih kompanija koje bi ugovorima poput TTIP-a i sličnih mogle postati važnije i snažnije od državnog suvereniteta, te agresivnih i nimalo obzirnih Putinovih jurišnika poput Rosnjefta ili Sberbanka, nalaze se u nimalo zavidnoj situaciji.
I to se nekako, kada je Europa u pitanju, što god nam vlastodršci tvrdili, čini kao sumrak one iskonske liberalne ideja koja kroz deregulaciju tržišta pušta poslovne subjekte da sami u svom ekosustavu uspijevaju ili propadaju. Jer probajmo sada mentalne vježbe radi zamisliti da u trenutnom vremenu nije u pitanju Agrokor nego, recimo, neki veliki njemački ili francuski koncern koji zapošljava nekoliko tisuća ljudi te ima nekoliko stotina kooperanata.
Je li za vjerovati da bi se sve prepustilo "nevidljivoj ruci tržišta"? Sjetimo se samo afere u kojoj su Amerikanci prije više godina prisluškivali europske političare ne u službi državne sigurnosti već zbog čiste industrijske špijunaže, dovodeći tako poslove svojim tvrtkama, a ne onim europskim. Koliko je ta priča imala veze s uređenim i dereguliranim tržištem? Međutim, problem državnog intervencionizma u europskom gospodarstvu uvelike je sličan priči o Europi dvije brzine. Točnije, ponekad će Bruxelles dopustiti sve, a ponekad ništa – i nekako se čini kako to uglavnom ovisi o tome u kojoj brzini članica vozi. Ali potezi pomaganja i spašavanja svakako će pokazati kako je gospodarstvo oružje i u Europi, samo krivo usmjereno jer ono još uvijek više puca unutra granica EU nego što je okrenuto prema vani.
Dolaze s velikim riječima
Naime, umjesto osvajanja novih tržišta i širenja zone utjecaja kapital i gospodarstvo u Europi još uvijek igraju snažniju ulogu unutra svojih granica nego izvan njih. Dobar primjer toga je slučaj Ukrajine, ali i ostalih država gdje je EU željela širiti utjecaj. Uvijek se dolazilo s velikim riječima, ali bez pratnje vojske kompanija i fondova. Potpora je deklarativna, za razliku od američke koja je uvijek konkretna, uz podršku dolaze i kompanije i fondovi, ne samo gola vojna sila. Tako i slučaj Agrokor ukazuje na neodvojivost države i gospodarstva, ne naravno na onaj komunistički način, ali uvelike na onaj američki način sažet u sintagmi – "Too Big to Fail".
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.Uzalud je zazivati nevidljivu ruku tržišta nakon dva desetljeća konstantne državne protekcije i intervencionizma. To je kao da ovisnika o heroinu liječite batinama i totalnom apstinencijom i kad umre kažete “znao sam da totalna apstinencija nije učinkovita”. Je, ali ne nakon 20 godina ovisnosti.
Uključite se u raspravu