Kronična boljka Europe ponovno je pokrenula staru raspravu oko oblika vladavine koji vodi do najboljih gospodarskih rezultata. Jesu li autoritativni režimi, sa svojom sposobnošću nasrtanja na nepopularne izbore, učinkovitiji u generiranju rasta? Ili liberalna demokracija sa svojim načelom provjera i ravnoteža vodi do većeg materijalnog prosperiteta?

To je rasprava u kojoj se čini da dodatni dokazi osciliraju s jedne na drugu stranu tijekom posljednjih desetljeća. U 1980-ima gospodarski rezultati u Čileu, za vrijeme diktature generala Augusta Pinocheta i u Singapuru za vrijeme benignijeg, ali ni malo manje autoritativnog Lee Kuan Yewa, bili su dojmljivi. Međutim, demokratske zemlje industrijaliziranog svijeta istovremeno su se borile protiv recesije i stagnacije. 

Posebni interesi i rast
Posljedično, u Europi to je dovelo do izraza "Euroskleroza". Demokracije su, prema mišljenju politologa, bile podložne posebnim interesima koji su ograničavali rast.  Autoritativni režimi – barem oni koji nisu predani grabeži vlastitih zemalja – mogli bi biti u boljem položaju za provođenje politika koje jamče dugoročni gospodarski uspjeh. To viđenje minulo je s padom Berlinskog zida. Propast komunizma i odustajanje od centralnog planiranja u istočnoj Europi dovelo je do novog načina razmišljanja, kad je velik broj glasača pokazao da je spreman za prihvaćanje privremenih žrtava ako se one mogu povezati s realističnim i nekorumpiranim programom reformi.

U Latinskoj Americi političari lijevog krila prihvatili su tržišna načela uvjereni da je to nabolji način udovoljenja njihovim konstituentima te se rast nastavio. Tijekom većeg dijela 1990-ih činilo se da su demokracije u prednosti. Ali borba za prevlast se nastavlja. Od početka ovog stoljeća, superbrzi gospodarski rast Kine još je jednom istaknuo dobrobiti autoritarnosti. Uspjeh kineske komunističke partije u nošenju s turbulencijama globalne gospodarske krize s jedva zamjetnim drhtajem privukao je pažnju drugih koji bi slijedili taj primjer. Vođe poput ruskog Vladimira Putina, turskog Recepa Tayyip Erdogana, egipatskog Abdela Fataha el-Sisija i mađarskog Viktora Orbana, tvrde da bi cijena gospodarske stabilnosti i rasta mogla ponekad biti u privremenom odustajanju od demokracije. Naizgled beskrajna kriza eura navela je neke europske vođe da postanu pristaše tog mišljenja.

Na početku krize, Jean Claude Juncker, trenutni predsjednik Europske Komisije, navodno je rekao: "Svi znamo što treba raditi, samo ne znamo kako da nas ponovno izaberu nakon što to i učinimo". U svibnju 2010. europski vođe odlučili su da ne mogu samostalno provesti reformu u Grčkoj, te pozvali Međunarodni monetarni fond više u svojstvu disciplinskog mehanizma nego kao izvora financiranja. Nedavno je njemački ministar financija Wolfgang Schauble potaknuo rasprave kad je, očigledno inspiriran tim iskustvom, rekao da bi "Francuska bila zadovoljna kad bi netko mogao navesti parlament" na reformu. 

Određivanje prioriteta
Istina je, naravno, da su autoritativni sustavi – unatoč njihovim kratkoročnim uspjesima u suprotstavljanju neodgovornim politikama – dugoročno neodrživi. Nedostatak odgovornosti neizbježno vodi do korupcije i neučinkovitosti – problema s kojima se Kina trenutno bori. Izazov za demokracije je razviti mehanizme koji će im omogućiti uspostavljanje politika koje su dugoročno održive, te istovremeno jamče sam demokratski proces. Javni konsenzus koji je podržavao teške reforme u istočnoj Europi u 1990-ima pokazuje da su glasači sposobni shvatiti i prihvatiti kompromise kad se čini da nema drugih alternativa.

(Također, kriza u Grčkoj pokazuje da glasači odbijaju prihvatiti žrtve kad misle da postoji neki drugi izlaz).Parlamentarna rasprava je učinkovit način za određivanje dugoročnih prioriteta; ali političari se trebaju pobrinuti da se donesene odluke provedu bez prekomjernog vrzmanja ili unatražnog praćenja. Primjerice, nakon Velike depresije postojao je rašireni konsenzus u Sjedinjenim Američkim Državama da je prekomjerno uplitanje zastupnika odgovorno za katastrofalni porast prepreka za uvoznike prema Smooth-Hawleyjevom Zakonu o tarifi. 

Delegiranje ovlasti
Bilo je odlučeno da trgovinska politika bude delegirana predsjedniku, instituciji s većom zaštitom od izbornih pritisaka.  Na sličan način, europska rasprava oko odgovarajućeg fiskalnog okvira mogla bi biti na najbolji način riješena referendumom, nakon javne rasprave vezano uz dugoročnu i održivu strategiju. Ali najbolje bi bilo da provođenje odluke bude prepušteno zemljama članicama.

Bilo na europskoj razini ili na razini pojedinih zemalja članica, ovlast za omogućavanje dugoročnog gospodarskog rasta trebala bi biti pomno i jasno delegirana agencijama koje dobivaju legitimnost iz demokratskog procesa, i zaštićene su od svojih prolaznih hirova. Održiva alternativa demokratskom donošenju odluka nije autoritarizam; već provođenje mehanizama koji omogućavaju da trezveno razmišljanje ne bude potkopano burnim reakcijama na trenutnu krizu. 

© Project Syndicate, 2015.