Možda vam je promaklo, ali na Balkanu se vodi vrlo živa svemirska utrka. Rumunjska u orbiti ima svoj satelit, Mađarska također, drugi bugarski satelit lani je u orbitu podigao SpaceX Elona Muska, Grčka je također lani lansirala svoj prvi satelit takozvane klase CubeSat, a Slovenija svoj radi u suradnji s Kanađanima. Ima nekih priča i o tome da svoje satelite rade Hrvatska i Srbija, ali kad vidite izvore koji to tvrde, shvatite da su oba ta satelita zapravo tek puste želje.

Za pet do deset godina čovječanstvo će početi kolonizirati Mars i velik broj država na Balkanu stoga se pretvorio u svemirske nacije. Izuzetak su države dobro nam znane balkanske, povijesne, crne rupe, koju čine BiH, Srbija, Makedonija, Kosovo, Albanija i Crna Gora. Nažalost, među njima je i Hrvatska. Riječ je o prostoru bez konkretnih svemirskih aspiracija, koji je više usmjeren na to kako smo se na ovom planetu zatekli nego kako bi s njega mogli otići.

Astronomske investicije

Ali ovog tjedna nam se u Hrvatskoj posrećilo. Dogodio nam se Amphinicy Technologies i njegov Blink. Nakon gotovo dva desetljeća marljivog rada u tišini, na svega 300-tinjak metara od središnjeg trga u Zagrebu, tridesetak stručnjaka za satelitsku komunikaciju uspjelo je razviti, produktivizirati i prodati svoj softver najvećem satelitskom operateru na svijetu SES-u. A da bi stvar bila još bolja SES je taj softver kupio za potrebe Europske svemirske agencije (ESA). I tako je Amphinicy ugovorio svoj najveći posao nove i samonikle hrvatske svemirske industrije. Istina, vrijednost posla nije objavljena. No, njegova vrijednost ionako nije u novcu već u referenci.

Jedna hrvatska tvrtka sada ima prvu veliku javnu referencu u svemirskoj industriji, koja joj otvara vrata malog i zatvorenog kluba velikih igrača. To je zatvoreno društvo u koje se ne ulazi lako. Dijelom zato što su investicije u svemirski biznis astronomski velike pa se nikome ne riskira s nekim tko nije poznat, a dijelom i zato što je svemirska industrija i dalje povezana i s obranom pa je put do uspjeha namjerno dugotrajan i skup.

Brže do podataka

Prve rezultate takve reference Amphinicy već osjeća. Prošlog tjedna na sastanku im je bila NASA, a interesenata ima još. Amphinicy je, naime, razvio softverski proizvod kojim se podaci sa satelita mogu preuzimati 20 puta brže nego što to radi NASA. U specifikacijama se navodi 1 Gbps. Većina satelita danas podatke na Zemlju može poslati brzinama po kojima većina građana u Hrvatskoj surfa doma, do 20 Mbps. Ima i bržih, ali su rijetki. Prije dvije godine ESA je u suradnji s Airbusom lansirala eksperimentalni satelit koji može na zemlju poslati podatke brzinom od 1,8 Gbps. No, taj je satelit velik kao kamp kućica i zahtjeva da u njega ugradite posebnu tehnologiju. Amphinicy koristi obrnut princip. On omogućuje da postojeću skupu i robusnu opremu u zemaljskim satelitskim stanicama, onima s velikim bijelim tanjurima usmjerenim u nebo, zamijenite jeftinijom opremom i njihovim softverom Blinkom. Drugim riječima, ubrzava vezu sa svim satelitima, ne samo onim posebno građenim da to podrže. Ujedno, Blink pojeftinjuje izradu zemaljskih svemirskih stanica što je posebno važno zbog najava Google, Facebooka, SpaceX i drugih da će u orbitu u narednim godinama lansirati stotine novih satelita.

Krivo bi ipak bilo zanositi se da je ovime Hrvatska dobila svemirsku industriju. Dobili smo prvi globalno prepoznatljiv uspjeh u svemirskoj industriji. Dobili smo i tržišnu potvrdu da imamo tvrtku svjetskog kalibra u svemirskoj industriji. Dobili smo i prvi hrvatski svemirski proizvod. Međutim, jedan primjer, koliko god dobar, ne čini industriju. Zato to što je Vlada ove godine otvorila pregovore o hrvatskom članstvu u ESA-i i to što su domaće tvrtke u suradnji s istraživačkim i akademskim institucijama osnovale Adriatic Aerospace Association, sjeme buduće hrvatske svemirske agencije, dobar su put da se izvučemo iz balkanske, povijesne, crne rupe.

Jer dok se u Hrvatskoj tražimo, Mađarska je svoj prvi satelit MaSat-1 lansirala još prije šest godina.

Napravili su ga studenti Sveučilišta u Budimpešti. Satelit je klase CubeSat, odnosno dimenzija 10x10x10 centimetara, teži jednu kilu, a njegovo je lansiranje, što je najskuplji dio financirala ESA. Lani je pak objavljeno da Mađarska ima prilično snažnu svemirsku industriju. Naime, u susjednoj nam se državi razvilo i proizvelo 70 različitih elemenata novog, više od tone teškog europskog satelita Sentinel 2B, čiji su razvoj i proizvodnja ukupno stajali 105 milijuna eura.

Korist za industriju

U Grčkoj je lani Sveučilište iz Patrasa napravilo prvi open source satelit UPSat. Financirala ga je ESA, a lansiran je iz Cape Canaverala na Floridi. Tamošnja svemirska industrija broji 40 tvrtki, zapošljava pet tisuća ljudi i godišnje vrti 200 milijuna eura prihoda. Slično je i u Rumunjskoj gdje svemirska industrija zapošljava 6500 ljudi, broji 54 tvrtki te vrti prihod od 400 milijuna eura. I Rumunji su lansirali satelit koji im je sufinancirala ESA, a iako nikad nije proradio, pomogao je mobilizirati i stvoriti cijelu tu novu industriju. Bugarska je pak poseban primjer, jer je prva na Balkanu lansirala satelit još 1981.

Danas tehnički ima najviše satelita na Balkanu, ukupno dva. Jedina je koja ima tvrtku dovoljno veliku da financira izradu vlastitog satelita zvanu Bulgaria Sat, a njen BulgariaSat-1 najveći je balkanski satelit. Teži više od 3,5 tona. Napravila ga je američka tvrtka SSL, a lansirala ju je lani SpaceX-ova raketa Falcon 9. Slovenci se spremaju svoj prvi satelit lansirati uskoro. NEMO-HD radi Slovenska svemirska agencija SPACE-SI u suradnji sa Sveučilištem u Torontu. Trenutačno se testira i ugovara lansiranje. I onda dolazimo do mitskih satelita. Onaj srpski, koji nitko nije vidio, navodno je izrađen prije svih, izuzev onog Bugarskog iz 1981., ali nije lansiran. S druge strane, onaj mitski hrvatski satelit navodno je idejno začet još prije onog srpskog, ali nije ni napravljen, a kamo li lansiran.

I tako dok mi živimo u mitskom prostoru, na Balkanu traje stvarna svemirska utrka. Neke su države od toga dobro ekonomski i edukativno profitirale pa je tek za vidjeti hoće li Amphinicyjev uspjeh s Blinkom postati katalizator slične budućnosti i u Hrvatskoj. Kao što pokazuju primjeri Grčke, Rumunjske i Mađarske, ESA i EU za to imaju sredstva, a hrvatska industrija bi mogla imati opipljive koristi.