Europska unija uspostavila je 2005. sustav trgovanja emisijama, prvo i najveće svjetsko tržište emisijskih jedinica ugljika. U skladu s pristupom prema sustavu trgovanja uz kvote (načelo “cap-and-trade”), sustav trgovanja emisijama funkcionira kao otvoreno tržište za dozvole za trgovanje emisijama. Trenutačna se cijena kreće oko 86 EUR (92 USD) po metričkoj toni emisija ugljičnog dioksida.

Porez na ‘izvoz’ ugljika

S ciljem smanjenja globalnih emisija, EU je osmislio “mehanizam za graničnu prilagodbu emisija ugljika” kako bi nadopunio sustav trgovanja emisijama. Cilj je mehanizma za graničnu prilagodbu emisija ugljika, koji je zapravo porez na uvoz iz zemalja koje nemaju ekvivalentnu cijenu ugljika, spriječiti poduzeća sa sjedištem u EU da prebace proizvodnju s visokim emisijama u treće zemlje s manje strogim klimatskim politikama.

Provedba će započeti u listopadu, a tada uvoznici odabrane robe – željeza i čelika, cementa, aluminija, gnojiva, električne energije i vodika – moraju početi izvještavati o podacima o ugrađenim emisijama. Od 2026. nadalje ti će uvoznici morati kupiti dozvole koje pokrivaju udio ugljika njihovih proizvoda po tržišnoj cijeni EU. Prijelazno razdoblje, tijekom kojeg će se preispitati funkcionalnost mehanizma za graničnu prilagodbu emisija ugljika i opseg proizvoda, nastavit će se do 2034.

S obzirom na to da Sjedinjene Američke Države trenutačno nemaju vlastiti mehanizam određivanja cijena ugljika, mehanizam za graničnu prilagodbu emisija ugljika primjenjivat će se na izvoz te zemlje u EU, a 2022. iznosio je više od 350 milijardi eura. Znatan dio tog izvoza čine proizvodi s visokim emisijama ugljika kao što su zrakoplovi i rezervni dijelovi (otprilike 13 % ukupnog broja), mineralna goriva (11 %), optički i medicinski instrumenti (10 %), farmaceutski proizvodi (10 %) i poljoprivredni proizvodi zbog opsežne uporabe gnojiva (4 %).

Čak će i mala država izvoznica poput Connecticuta vjerojatno osjetiti posljedice: prodaja zrakoplova i rezervnih dijelova (2,7 milijardi USD) i nuklearna tehnologija (2.3 milijarde USD) činili su gotovo 30% od otprilike 17 milijardi dolara izvoza u 2021. (posljednja godina za koju su dostupni podaci).

Početkom lipnja predstavnici građanskog klimatskog lobija sastali su se s više od 450 članova Američkog senata i Zastupničkog doma i njihovih zaposlenika kako bi razgovarali o mehanizmu za graničnu prilagodbu emisija ugljika. Neki političari nisu uopće znali za taj porez. Drugi su, vjerujući iz nekog pogrešnog razloga da će to stvoriti “krizu opskrbe energijom”, predložili proširenje proizvodnje prirodnog plina i nuklearne energije, iako bi se zaostajanje između ulaganja i proizvodnje u tim alternativama opskrbi proširilo znatno nakon 2026.

Ali je odgovor treće skupine bio zabrinjavajući. Bez imalo zabrinutosti zbog djelovanja EU, ti su političari predložili tiraniziranje Europljana da SAD-u odobre izuzeće od mehanizma za graničnu prilagodbu emisija ugljika uvođenjem carina na uvoz iz EU, bez obzira na sadržaj ugljika.

Ne bi bilo mudro započeti trgovinski rat s EU, uglavnom zato što bi Unija zadržala prednost. Carina mehanizma za graničnu prilagodbu emisija ugljika na izvoz iz SAD-a povećala bi komparativnu prednost država članica u prodaji verzija američke robe s niskim emisijama i potaknula razvoj proizvodnih tehnologija za smanjenje emisija ugljika na razini EU, složenih procesa u kojima SAD već zaostaje za sadašnjim i budućim konkurentima poput Kine. Štoviše, američki izvoznici, a ne europski uvoznici, plaćali bi porez, podižući troškove poslovanja i potrošačke cijene u SAD-u.

Zašto ne priznati da EU postavlja globalnu klimatsku politiku i učinkovito osniva globalni “klimatski klub”? SAD je u tom pogledu odustao od vodeće uloge, pa zašto ne slijediti vodstvo Unije? U sljedeće tri godine, donositelji politike SAD-a mogli bi stvoriti mehanizam određivanja cijena ugljika u skladu s programom EU i tako dobiti izuzeće iz pravog razloga – jer su se pridružili klubu. I američko gospodarstvo i planet imali bi koristi.

Sklonost šlepanju

Mehanizam za graničnu prilagodbu emisija ugljika je rana i obećavajuća aproksimacija prijedloga koji je William D. Nordhaus, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, zagovarao u “Climate Club: Overcoming Free-riding in International Climate Policy”(“Klimatski klub: prevladavanje šlepanja u međunarodnoj politici za prilagodbu klimatskim promjenama”), svom radu iz 2015. u časopisu American Economic Review. Priznajući sklonost zemalja šlepanju kada međunarodni sporazumi o borbi protiv klimatskih promjena ne uključuju posljedice za nepoštivanje propisa, što se očituje u gašenju Kyotskog protokola, Nordhaus tvrdi da klimatski klub, s malim trgovinskim kaznama za nesudionike “može potaknuti veliku stabilnu koaliciju s visokom razinom smanjenja”. Nobelovac Nordhaus je zamišljao da će Kina i SAD biti prvi članovi takvog kluba, ali to nije nužan uvjet. EU ima gospodarski i politički utjecaj na “visoku razinu smanjenja”, a da kazne ostanu što niže.

Autori:

• Gary Yohe je profesor emeritus ekonomije i studija okoliša na Sveučilištu Wesleyan
• Roger Kuhns je predsjednik i osnivač SustainAudita, konzultantske tvrtke za održivu praksu