Američka nada ili pusta lista želja

Autor: Joseph E. Stiglitz , 10. prosinac 2012. u 22:00

Umjesto dalekosežnih poreznih reformi Amerikanci će dobiti pokoji program za siromašne studente i vlasnike nekretnina, uz ukidanje Bushevih poreznih olakšica za milijunaše.

Nakon teške i naporne kampanje, koja je stajala mnogo više od dvije milijarde dolara, mnogim se promatračima čini da se u američkoj politici nije mnogo toga promijenilo: Barack Obama i dalje je predsjednik, republikanci i dalje drže kontrolu u Domu predstavnika, a demokrati i dalje imaju većinu u Senatu. Kako Americi prijeti "fiskalna litica", automatsko povećanje poreza i smanjenje troškova koje će nastupiti početkom 2013. vjerojatno će gospodarstvo gurnuti u recesiju, osim ako se obje stranke ne dogovore o drugom rješenju. Ima li išta gore od trajne političke pat pozicije? Izbori su, zapravo, imali nekoliko korisnih trenutaka, osim što su pokazali da potrošnjom ne možete kupiti izbore te da bi zbog demografskih promjena u Sjedinjenim Američkim Državama republikanski ekstremizam mogao biti osuđen na propast. Republikancima se izravna kampanja oduzimanja prava glasa u nekim državama (primjerice, u Pennsylvaniji, gdje su pokušali Afroamerikancima i Latinoamerikancima otežati prijavu za glasovanje) obila o glavu: oni kojima su prava ugrožena bili su dodatno motivirani da izađu na izbore i ostvare svoje pravo.

Pitanje prava i ekonomija
Elizabeth Warren iz Massachusettsa, profesorica prava na Sveučilištu Harvard i neumorni borac za reforme radi zaštite običnih građana od iskorištavanja banaka, osvojila je mjesto u Senatu. Neke savjetnike Mitta Romneyja iznenadila je Obamina pobjeda: zar se ovi izbori ne vode oko ekonomije? Bili su sigurni da će Amerikanci zaboraviti kako su republikanci svojim revnim deregulacijskim pokušajima gospodarstvo doveli do ruba propasti te da glasači nisu zamijetili kako su svojom nepopustljivošću u Kongresu spriječili provedbu učinkovitije politike od one koja je provedena nakon krize 2008. godine. Pretpostavili su da će se glasači baviti samo trenutnim gospodarskim problemima. Republikance nije trebao iznenaditi interes Amerikanaca za probleme oduzimanja prava glasa i jednakosti spolova. Iako je riječ o problemima koji se tiču temeljnih vrijednosti jedne zemlje, to jest onoga što smatramo demokracijom i granicama upletanja vlade u život pojedinca, ti su problemi i gospodarske naravi. Kao što sam objasnio u svojoj knjizi "The Price of Inequality", za porast nejednakosti u američkom gospodarstvu dijelom je odgovorna vlada, na koju bogati utječu na neproporcionalan način te se tim utjecajem koriste da bi učvrstili svoj položaj. Očito pitanja prava na reprodukciju i homoseksualnih brakova i sama nose velike gospodarske posljedice. Što se tiče gospodarske politike za sljedeće četiri godine, glavni razlog za slavlje nakon izbora bio je taj što je SAD izbjegao mjere koje bi ga gurnule prema recesiji, većoj nejednakosti, još težim životnim uvjetima za starije osobe te otežanom pristupu milijuna Amerikanaca zdravstvenoj skrbi. Osim toga, Amerikanci bi se trebali nadati sljedećemu: dalekosežnom zakonu o radu – na temelju ulaganja u obrazovanje, zdravstvo, tehnologiju i infrastrukturu – koji bi potaknuo razvoj gospodarstva, uspostavio rast, smanjio nezaposlenost i ostvario porezni dohodak koji je znatno veći od troškova, čime bi se učvrstio financijski položaj zemlje. Također bi se trebali nadati razvoju stambenog programa kojim bi se konačno trebala riješiti kriza zapljene nekretnina u Americi.

Dug popis reformi
Potreban je i opsežniji program za povećanje gospodarskih prilika i smanjenje nejednakosti, kojemu bi cilj bio u sljedećih deset godina ukinuti imidž Amerike kao napredne zemlje s najvećom stopom nejednakosti i najmanjom stopom društvene mobilnosti. To među ostalim znači da treba razviti pošten, napredan porezni sustav u kojemu nema neravnoteže i rupa zahvaljujući kojima su špekulanti plaćali niže efektivne stope nego oni koji svoj novac pošteno zarade te zahvaljujući kojima su bogati putem Kajmanskih otoka plaćali manje poreza nego što su trebali. Amerika i cijeli svijet imali bi velike koristi od energetske politike koja ne ovisi o uvozu, i to ne samo povećanjem domaće proizvodnje nego i smanjenjem potrošnje, te koja prepoznaje rizik od globalnog zatopljenja. Štoviše, američka politika razvoja znanosti i tehnologije mora biti odraz shvaćanja da dugoročni porast standarda života ovisi o rastu proizvodnje, što pak odražava napredak tehnologije, koji se temelji na opsežnim temeljnim istraživanjima. Konačno, SAD treba financijski sustav koji služi cijelom društvu, a ne sam sebi. To znači da se od špekulativnog trgovanja i trgovanja za vlastiti račun treba usmjeriti prema kreditiranju i stvaranju radnih mjesta. Trebalo bi provesti reforme financijskog sektora te antitrustovskih zakona i zakona o upravljanju tvrtkama, a i uvesti prikladne mehanizme provedbe zakona kako se tržišta ne bi pretvorila u kasina s namještenim igrama.

Ipak je bolje stajati…
Države sve više ovise jedne o drugima zbog globalizacije, pa je nužna veća globalna suradnja. Nadamo se da će Amerika preuzeti vodstvo u reformiranju globalnog financijskog sustava zauzimanjem za jačanje nadzornih mjera na međunarodnoj razini, globalni sustav rezervi te uspješnije metode za restrukturiranje državnog duga, rješavanjem problema globalnog zatopljenja, demokratizacijom međunarodnih ekonomskih institucija te pomaganjem siromašnijim zemljama. Amerikanci bi se svemu tome trebali nadati, iako ne vjerujem da će većinu toga i dobiti.Vjerojatnije je da će se s puno muke ići naprijed, putem pokojeg programa za siromašne studente i vlasnike nekretnina te ukidanjem Bushevih poreznih olakšica za milijunaše. No, neće biti dalekosežnijih poreznih reforma, ozbiljnih rezova proračuna za obranu, niti osjetnog napretka u smanjenju globalnog zatopljenja. S obzirom na to da će se kriza eurozone vjerojatno nesmetano razvijati, nastavak američkih boljki neće povoljno utjecati na svjetski rast. Štoviše, ako Amerika ne preuzme čvrsto vodstvo, dugoročni globalni problemi – od klimatskih promjena do nužnih reformi međunarodnoga monetarnog sustava – i dalje će rasti. Unatoč svemu, trebali bismo biti zahvalni: ipak je bolje stajati nego kretati se u pogrešnu smjeru.

© Project Syndicate, 2012.

Komentirajte prvi

New Report

Close