Za razliku od izbora prije godinu dana, u fokusu ovih više nema banaka ni njihovih “ekstra” profita nad kojima su političari još tako nedavno zdvajali. Ako se tko i bavi bankarima, to su uglavno politički marginaci koji koketiraju s radikalizmom i anarhijom, poput Živog zida i Udruge Franak koja je u političku platformu izrasla de facto iz jedne teme.

Zanimljivo je pitanje zašto velike stranke ne muzu političke bodove nad bankama? Još prije godinu dana SDP je praktički cijelu kampanju bazirao na konverziji franka, a ni HDZ si nije dozvolio u Saboru glasati protiv. Jesu li banke potrošen adut u sijasetu ideoloških pitanja, nepomirljivih razlika između SDP-a i HDZ-a? Blijede li one pred temama važnosti kurikularne reforme, koketiranja s fašizmom, revizije povijesti, gušenja medijskih i građanskih sloboda? U posljednjih par mjeseci postalo je kristalno jasno da takvo skupljanje glasova ima svoju cijenu. Možda su velike stranke ohladile stavove po toj temi, obje svjesne da će ih (tkogod zasjedne u Banske dvore) dočekati repovi konverzije u obliku pisma Europske komisije koja čeka službeno očitovanje o franku.

Repovi afere franak

Karte na stol, napuhani krediti u franku bili su sistemski problem za koji odgovornost snose Vlada, HNB i klijenti i trebalo ga je riješiti. Da ne budemo licemjerni, i potpisnica ovih redova imala je koristi od konverzije. No, sve to ne mijenja činjenicu da je zakon napisan diletantski loše umjesto da se posegnulo za rješenjem poput poreznog zahvata koji nitko ne bi mogao osporavati, a Bruxelles grmiti da se krše međunarodni ugovori i pravila Unije u strahu da još neka članica ne prepiše model.

Populiste svrbe prsti

Zato je posebno razočaravajuće da se na predizbornoj tapeti ponovno našli zahtjevi za revizijom rada Hrvatske narodne banke. Iako je raskrstio s njezinim idejnim začetnikom Ivanom Lovrinovićem, njih je na stol iznio Most, zajedno s popisom na kojem su i gospodarenje otpadom, bjanko podrška reformi lokalne uprave, promjene financiranja političkih stranaka i zakona o pravima i obvezama zastupnika… Neki su zahtjeve gledali u čudu, nesigurni je li u pitanju neznanje, ucjene ili čisti amaterizam. Kad je u pitanju središnja banka, nebitno je, jer je diranje u HNB opasno. Budimo realni, ono što svrbi populiste nisu visina plaća u HNB-u, dnevnice ni subvencionirani stambeni krediti zaposlenicima. Da jesu, gorljivo bi proučavali primanja svih koji se, za razliku od HNB-a (!), financiraju iz proračuna: u državnoj i javnoj upravi, tvrtkama u vlasništvu države, pa tom logikom zašto ne i u privatnim tvrtkama koje milijune kuna zarađuju na poslovima s državom? Ili sve one koje primaju subvencije?

Incestuozni brak

Poziv na reviziju rada HNB-a je dimna zavjesa da se politici odškrinu vrata i omogući utjecaj na odluke. Tko će tada određivati vrijednost tečaja i optimalnu visinu deviznih rezervi? Božo Petrov ili Ines Strenja Linić? Gdje je granica? Zašto ne i popeglati javni dug tiskanjem kuna? Ili, recimo, uliti milijarde u selektivno kreditiranje, ali po principu: “To su ti dobri dečki, zanima ih izvoz…” zbog čega smo toliko puta već sanirali državne banke. Sjećate se bankarskih kriza 1990-ih?

Nije se Most prvi dosjetio da bi se monetarna politika mogla “korisno upotrijebiti”, no cijena takvih eksperimenata je ogromna i vodi u katastrofu. Središnja banka s razlogom je financijski, operativno i administrativno odvojena od ostalih grana vlasti i dio sustava Europskih središnjih banaka. Svaki brak politike i monetarne vlasti je incestuozan, a to političari, za razliku od populista, dobro znaju.