Iako je već dugo prikazuju kao gospodarski promašaj, subsaharska Afrika prolazi kroz najuspješnije razdoblje rasta od godina koje su uslijedile netom nakon proglašenja neovisnosti. Tome je doprinijelo obilje prirodnih resursa, no dobri pokazatelji prelaze okvire prirodnog bogatstva ovih zemalja. Države poput Etiopije, Ruande i Ugande, između ostalih, od sredine 1990-ih bilježe rast usporedan onome u istočnoj Aziji, dok su afrički poslovni i politički čelnici puni optimizma glede budućnosti cijeloga kontinenta.

Pravo je pitanje je li ovaj uspjeh održiv? Dosad je rast poticala kombinacija vanjskih čimbenika (humanitarna pomoć, otpis duga i priljev dobara) te uklanjanje najgorih političkih nesrazmjera iz prošlosti. Domaću proizvodnju osnažili su povećanje potražnje za domaćom robom i uslugama te učinkovitije iskorištavanje resursa. Izazov počiva u činjenici što nije razvidno iz kojeg se izvora može očekivati budući rast proizvodnosti. Problem u pozadini su slabosti prisutne u strukturalnoj transformaciji ovih gospodarstava. Istočnoazijske države ubrzani rast su ostvarile zahvaljujući replikaciji. Poljoprivrednici su se pretvorili u industrijske radnike, gospodarstvo se razgranalo, a izvoz se proširio na lepezu sve sofisticiranijih roba.

Troškovi poslovanja

U Africi se pak odvija tek mali dio ovog procesa. Kako su to izrazili stručnjaci Afričkog centra za privrednu transformaciju iz Accre u Gani, taj kontinent “ubrzano raste i usporeno se transformira”. Načelno je potencijal ove regije za industrijalizaciju na temelju radne snage jako velik. Primjerice, kineski proizvođač cipela svoje radnike u etiopijskom pogonu plaća tek jednu desetinu plaće u Kini, a njihovu produktivnost može podići na više od polovine kineske razine produktivnosti obukom unutar tvrtke. Ušteda na području radne snage stoga itekako nadoknađuje druge početne troškove poslovanja u Africi, kao što su loša infrastruktura i sporost birokracije.

Međutim, opće brojke ukazuju na zabrinjavajući problem. Naime, manje od 10 posto afričkih radnika radi u proizvodnji, a tek jedna desetina zaposlena je u modernim, formalnim tvrtkama s odgovarajućom tehnologijom. Zapravo je danas subsaharska Afrika manje industrijalizirana nego što je bila 1980-ih. Privatna ulaganja u suvremenu industriju, osobito uslužni dio trgovinskog sektora nisu se povećala te su i dalje premala za održivu strukturalnu transformaciju.

Baš kao u svim zemljama u razvoju i afrički poljoprivrednici mahom sele u gradove. A opet, prema studiji Groningen centra za rast i razvoj, doseljenici iz ruralnih područja ne završavaju u suvremenim proizvodnim pogonima, kao što je slučaj u istočnoj Aziji, već u uslužnim djelatnostima kao što su maloprodaja i distribucija. Premda su te uslužne djelatnosti puno produktivnije od poljoprivrede, u Africi nisu tehnološki dinamične te zaostaju za ostatkom svijeta. Uganda je isticana kao iznimni uspjeh u kojoj BDP od 1995. u prosjeku raste po zapanjujućoj godišnjoj stopi od 9,6 posto (a dohodak po glavi stanovnika po godišnjoj stopi od 5,2 posto). Xinshen Diao iz Međunarodnog instituta za istraživanje prehrambene politike dokazao je da ovaj rast počiva na temelju uslužnih djelatnosti, osobito građevinske industrije, transporta te hotela i restorana. Javni sektor dominira investicijama, a glavnina javnih ulaganja financira se inozemnim sredstvima. Pomoć iz inozemstva uzrokovala je aprecijaciju stvarnog valutnog tečaja, što otežava postojebe poteškoće u proizvodnom i uslužnom sektoru.

Obiteljska gospodarstva

Ono što Ruandi i nekim drugim afričkim zemljama nedostaje jest suvremena industrija koja će potencijal pretvoriti u stvarnost tako što će preuzeti ulogu domaćeg pokretača rasta proizvodnosti. Prevladavajuća značajka afričkog privrednog krajobraza, to jest neformalni sektor koji se sastoji od mikropoduzeća, obiteljskih gospodarstava i neslužbenih djelatnosti, apsobira rastuću urbanu radnu snagu te djeluje kao društvena sigurnosna mreža. No dokazi upućuju da to neće potaknuti potrebnu produktivnu dinamiku.

Prema zaključcima istraživanja, tek rijetka mikropoduzeća iskoračuju iz neformalnog područja rada, baš kao što većina uspješnih i uglenih poduzeća ne izrasta iz malih, neformalnih djelatnosti. Optimisti tvrde da prednosti afričke strukturalne transformacije još nisu vidljive u makroekonomskim pokazateljima. Možda su u pravu. No ako su u krivu, u nadolazećim desetljećima Afrika bi se mogla suočiti s ozbiljnim problemima.

 © Project Syndicate, 2013.