Šteta je što se strani radnici u Hrvatsku i dalje uvoze kao živo meso. Ovoliko tisuća onih, ovoliko tisuća ovih pa malo onih tamo, šačica tih ondje, žličica Vegete sim – papra tam…

Uvozimo radnike kao da spremamo gulaš. Sve u istu zdjelu pa što ispadne. Tako se ovih dana pričalo o uvozu Indijaca pa Filipinaca. Navodno je 10.000 Filipinaca odmah spremno doći u Hrvatsku. Struktura tih gastarbajtera na privremenom radu u Hrvatskoj kao da nije toliko važna, jer jedini zahtjev koji se uporno o njima ponavlja da se sažeti na to da su to marljivi i skromni radnici spremni da zidaju i dvore za kruh, vodu i bakšiš. Dakle, naglasak u uvozu radne snage je na neobrazovanim, jeftinim radnicima.

Fokus na razvoju
Iz takvog pristupa nameće se pitanje, a što je s razvojem hrvatskog gospodarstva i njegove transformacije? Primjerice, u Njemačkoj je naglasak na razvoju tehnologija i biznisa nužnih za razvoj Industrije 4.0. Znači, Njemačka je posvećena modernizaciji svoje industrije. U Velikoj Britaniji naglasak je na razvoju financijskih tehnologija (fintecha). London traži načina kako da ne samo ostane relevantan već i da nastavi diktirati financijske trendove globalno.

U SAD-u je naglasak na umjetnoj inteligenciji, ali i pametnom prijevozu, blockchainu, svemirskoj industriji itd. Više-manje sva razvijena gospodarstva naglasak stavljaju na industrije s visokom dodanom vrijednošću. S tim povezano, traže i uvoze radnike koji imaju visoko obrazovanje, patente ili već uspješne vlastite biznise. Ne traže samo gotove stručnjake već ih mame i tako što im nude besplatno fakultetsko obrazovanje, kao što to građanima Hrvatske nude Austrija, Švedska, Danska, Finska, Norveška, Francuska ili djelom Njemačka.

A jednom kad se studenti zaljube i pronađu prvi posao, život odradi ostalo. Suština je da sve te zemlje traže visokoobrazovanu radnu snagu kako bi imale dovoljno stručnjaka da se mogu natjecati u razvoju industrija s visokom dodanom vrijednosti, a takvih biznisa ima i u Hrvatskoj. Toga je svjesna i Vlada pa je zato od 2017. po prvi put dopustila uvoz informatičara. Simboličan iznos od par stotina nije pretjerano vrijedan spomena, ali dokazuje da država ipak razumije da problem, a riječ je o lošoj strukturi uvozne radne snage, postoji.

K tome, nisu informatičari jedini dobro obrazovani stručnjaci kojih na domaćem tržištu rada nema dovoljno. Ista je stvar u financijama, prodaji, marketingu, HR-u i zatim u nizu top menadžerskih pozicija. Nije stoga neobično da mnoge velike, ali i manje tvrtke u Hrvatskoj vode strani stručnjaci. Nisu oni samo na vrhu tvrtki. Vode i odjele HR-a, marketinga, financija, prodaje i druge segmente poslovanja. Ima ih, ali vrlo, vrlo malo. Umjesto da uvozimo više takvih stručnjaka, ovdje i dalje mahom uvozimo niskokvalificirane radnike.

Kočnica robotizaciji
Točno je da to nužno ne mora biti loše, jer se tako može riješiti neki gorući problem poput kroničnog nedostatka radnika u turizmu, građevini, brodogradnji ili pak poljoprivredi. No, kad vidite popis industrija koje najviše žeđaju za niskokvalificiranom radnom snagom onda bi prvo pitanje trebalo biti – je li to uistinu najbolji način na kojim se može pomoći?! Možda bi, bez velikog uvoza jeftine radne snage, dobar dio tih biznisa zapravo bio prisiljen provesti digitalnu transformaciju ili bi pak morali ozbiljnije nastupiti na stranim tržištima ili ozbiljnije poboljšati kvalitetu svoje usluge.

Ukratko, bili bi prisiljeni pronaći rješenje koje bi im podiglo tržišnu konkurentnost, a tako bi ubrzali tempo razvoja hrvatskog gospodarstva. Već se nebrojeno puta pokazalo da nikakvo ubrzanje rasta i boljitak ne mogu očekivati oni koji svoj posao temelje isključivo na jeftinim radnicima. Takvi biznisi osuđeni su na izumiranje. Zamjenjuju ih biznisi u zemljama trećeg svijeta, jer oni mogu još jeftinije, i zamjenjuju ih roboti.

Zbog ovog potonjeg, biznisi koji žeđaju za jeftinom radnom snagom zapravo su prepreka daljnjem razvoju hrvatskog gospodarstva. Svaka ona tvrtka koje je zbog nedostatka radnika trebala modernizirati svoje procese, informatizirati se, robotizirati se ili se pak transformirati u neki potpuno novi biznis, sada uvozom jeftinih radnika to ne mora. Može to odgoditi. A najgore što se može dogoditi je upravo to, da odgodi modernizaciju.

Uvozite menadžere
Možda Vlada ima rješenje i za to, jer ipak ona izravno kroz vlasništvo kontrolira polovicu hrvatskog gospodarstva. Možda će sve svoje tvrtke obvezati da povećaju primjenu robota, da povećaju izvoz, da uvedu različite standarde u svoje poslovanje, da ulažu u R&D, da povećaju suradnju s akademskom zajednicom, da na tržište izbace digitalne proizvode, da povećaju kvalitetu usluge građanima, da…

A ako već Vlada neće učiniti ništa od toga, mogla bi barem status quo razbiti tako da olakša i potakne uvoz visoko-kvalificiranih stručnjaka, jer kad već neće nisko-profitabilne industrije prisiliti na modernizaciju, možda barem ne bi trebala one visoko-profitabilne onemogućavati u daljnjem napretku.