Istovremeno Vlada je suočena s najozbiljnijom prijetnjom štrajkovima u posljednjih nekoliko godina, jer liječnici, sestre, učitelji vjeruju da je konačno došlo vrijeme da država nešto bolje nagradi njihov rad, piše Novi list koji je od mladog znanstvenika Velibora Mačkića s katedre Ekonomske teorije na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu pokušao doznati može li Hrvatska očuvati svoj javni sektor i zašto dosad nije bila ekonomski uspješnija.

Rentijeri i uhljebi

Odluka o povećanju plaća otkrit će i kakav je stav Hrvatske prema javnom sektoru. U našem Ustavu piše da je Hrvatska socijalna država, ali može li to naša ekonomija podnijeti?

– To je normativno pitanje, pa je takav i odgovor – normativni. Ako smo u Ustavu definirali Hrvatsku kao socijalnu državu, onda ju kao takvu moramo i braniti. I to ne samo oni koji u javnom i državnom sektoru rade, već i oni kojima je ona osigurala profesionalni i osobni uspjeh, kao i oni koji smatraju potrebnim da Hrvatska i dalje ostane socijalna država. Odrastao sam u takvoj Hrvatskoj, meni i mojoj obitelji ona je devedesetih omogućila niz socijalnih povlastica što tada nije bila rijetka pojava i ne sramim se reći da sam i dijete socijalne države. Ako želimo i dalje u društvu omogućiti vertikalnu mobilnost, onda ćemo braniti socijalnu državu koja to omogućava. Branit ćemo je i ako ljudima želimo osigurati barem percepciju vertikalne mobilnosti.

Ali nekako se čini da je od te vertikalne mobilnosti u kojoj naprijed mogu i oni koji nemaju novac, doista samo percepcija.

– U nekim dijelovima Hrvatske je nažalost tako. Problem je uvijek politička ekonomija koja daje pravila igre, stvara poticaje i ograničenja i time sugerira u što vam se isplati ulagati, npr. isplati li vam se ulagati u obrazovanje. U Zagrebu možda da, ali u Cavtatu možda i ne. U Zagrebu vi zaista trebate državu, ali je u Cavtatu ne trebate. Što će vam država ako ste rentijer. Hrvatska ekonomija je rentijerska i kvazirentijerska i dok je kvazi-rentijeru država, idealno neefikasna, potrebna, jer mu omogućava posao temeljem političkih veza i poznanstava, rentijer državu ne treba. Za njega država krade novac i hrani tzv. uhljebe. Rentijer zagovara minimalnu državu koja ga treba pustiti na miru kako bi sam zaradio novac. Njemu ne treba javno financirano obrazovanje i zdravstvo, koje se financira iz njegovih poreznih davanja. On će se sam pobrinuti za sebe. Ali većina hrvatskih građana nisu rentijeri i njima socijalna država zaista povećava raspoloživi dohodak i kvalitetu života.

Zahtjevi o tome da žele svoju bruto plaću mogu se čuti i od onih koji nisu rentijeri, i koji bi teško imali pristupa i zdravstvu i obrazovanju da nije socijalne države, da nije bilo solidarnosti.

– Pojavljuju se naznake takvog trenda, ali taj trend je samo u jednom dijelu posljedica argumentacije jedne manje skupine ljudi čiji je ideološki i svjetonazorski stav potpuno legitiman. Ali razloge zašto on ima toliki zamah treba tražiti u neefikasnoj državi.

Ako je sve više ljudi koji traže svoju bruto plaću, žele li uopće građani Hrvatske socijalnu državu? Jesmo li ikada donijeli tu odluku?

– To je najvažnije pitanje. Ako znamo kakvo društvo i državu želimo, sve drugo će se posložiti. Ono što se događalo devedesetih nije bilo samo pitanje ekonomske transformacije, nego i političke i državne, što je rezultiralo nekim ograničenjima prilikom dovršetka svakog od ta tri procesa. Zadnja istraživanja koja su se radila 2016. godine sugeriraju da većina zaista želi socijalnu državu, te da su školstvo i zdravstvo među tri institucije u koje ljudi imaju najviše povjerenja. Hrvatski građani nisu zadovoljni funkcioniranjem tržišnog gospodarstva u Hrvatskoj, odnosno oni priželjkuju razvijene mreže socijalne sigurnosti. Pod Rawlsovim »velom neznanja« većina ljudi bira pravednije ishode i veću sigurnost. Ono oko čega se možemo sporiti je u kojem dijelu ćemo trošak financiranja obrazovnih i znanstvenih usluga prebaciti na pojedinca, ali priča oko isplate bruto plaće na ruke funkcionira jedino ako ste mladi, zdravi i imate posao.

Što bi Hrvatska bila da nema rente, da nema turizma?

– Nadam se i vjerujem da bi bila među pobjednicima tranzicije. Ne bismo mogli nastaviti ovim krivim putem, nešto bi se u tom slučaju sigurno dogodilo što bi nas razdrmalo i potaknulo na reforme i promjene. Turizam je apsolutno prokletstvo resursa. Da nema turizma morali bismo se drukčije ponašati. Ljudima se jednostavno ne isplati ulagati u znanje. Zašto bi vi ulagali u znanje i, završili, primjerice, veterinu ili strojarstvo nakon minimalno 5 godina studija, zaposlili se i plaćali ogromne iznose poreza na dohodak, kad možete ostati u Primorju, Istri ili Dalmaciji i iznajmljivati apartmane i plaćati za njih samo paušal.

Naredna recesija neće biti dramatična kao prethodna

Hoće li nova recesija biti uobičajeni ciklus u ekonomiji, ili će udariti poput one iz 2008. godine?

– Recesije su, kao i ekspanzije, normalna faza u poslovnom ciklusu, ali ekonomija kao znanost još nije uspjela u točnom predviđanju njezinog nastanka. Uspjeli smo klasificirati uzroke nastanka, tako da bi ova vjerojatno mogla biti uzrokovana vanjskim efektima (npr. trgovinski ratovi i drugi politički događaji kao Brexit), ali to je nmanje-više to od nas kao struke. Recesija će neminovno doći, ali sumnjam da će imati posljedice kakve je imala zadnja kriza. Sadašnja ekspanzija u SAD-u je najduža i jasno je da tome mora doći kraj. Ali ako promatramo, primjerice Njemačku, koja je nama važna, ona je akumulirala dovoljno internih kapaciteta (proračunski suficit zadnjih nekoliko godina), da uz raspoložive kapacitete EU uspješno odgovori na prijetnju recesije. Kada i nastupi recesija neće biti tako dramatična kao ova prethodna.

Više o stavovima Mačkića donosi Novi list.