Uvozimo šljive, marelice, breskve, grožđe jagode, naranče, limun… Krumpir, luk, rajčicu, krastavce, češnjak, grah, mrkvu, paprike… Uvoz gotovo premašuje domaću proizvodnju voća i povrća iako imamo vrlo povoljne prirodne uvjete za uzgoj. Istine radi, valja reći da nešto i voća i povrća izvozimo. No, osim mandarina sve ostalo je u vrlo skromnim količinama. Ali zato godišnje izvezemo čak 300-400 tisuća tona pšenice. Polovicu, često i više, od prosječnog uroda. I kukuruz izvozimo u sličnoj tonaži…

Obje žitarice tako doprinose razvoju stočarstva kod naših susjeda (Italije) umjesto da ovdje jačamo stočni fond i dižemo vlastitu poljoprivredu. Time i prihod. Koliko nam je stanje nepovoljno, dovoljno je reći da u ukupnom učinku hrvatskog agrara biljna proizvodnja drži udjel visokih 65 posto, dok na stočarstvo otpada samo 35 posto…

Proteklih tridesetak godina vodilo se nebrojeno rasprava, napisano je na tisuće tekstova, kako o problemima tako i o golemom neiskorištenom potencijalu hrvatskog agrara. Nažalost, na toj se temi, kada ona treba u praktičnu primjenu, napreduje rakovim korakom. Jedan naprijed, pa dva unatrag… Jer, ne uspijevamo riješiti ključne probleme: lošu strukturu domaće poljoprivrede i usitnjenost, ne samo posjeda već i ponude proizvoda zbog manjka pripravnosti na udruživanje.

Jeste li ikada igdje vidjeli da se kuća, koja bi trebala trajati za najmanje dvije generacije stanara, gradi bez krova ili bez temelja? Kao što građevina nalaže kvalitetne temelje, zidove i krovište na kući, tako i poljoprivreda ima svoja pravila… Tko se namjerava profesionalno i dugoročno baviti poljoprivredom mora od starta proizvodnju temeljiti na pravilima struke. To su naravno, odgovarajuća znanja, kvalitetne sadnice/sjeme, te navodnjavanje uz obvezne zaštitne mreže, pogotovo ako je riječ o voćarstvu, vinogradarstvu, pa i povrtlarstvu…

Kruh sa sedam kora, ali…

Navodnjavamo manje od tri posto ukupno obradivih površina. Podatak o hektarima sa zaštitnim mrežama nepoznat je dok pod staklenicima i plastenicima imamo samo 658 hektara.

Mnogi naši poljoprivrednici ne žele proizvodnju pšenice/kukuruza zamijeniti povrćem i voćem, niti podići kvalitetu žitarica… Gruba je istina, ali posve točna – udjel prve klase kod pšenice već godinama je ispod 20 posto.

Nisu voljni ni sorte povrća/voća, koje tržište ne traži zamijeniti nečim novim. Pa povrće zaoravaju, a voće ostavljaju neka trune neobrano. I onda pred kamerama rigaju vatru kako ih nitko ne razumije, niti im pomaže…

Krivce za svoje probleme desetljećima uporno nalaze u okruženju. Država im uskraćuje ono što traže… trgovci i prekupci ih ucjenjuju…ni nebo im nije sklono, vremenske nepogode su sve češće i žešće… Od svih adresa očekuju da rješavaju njihove problema, a istodobno oni sami nisu pripravni na promjene, uvođenje novih, dohodovnijih proizvoda. Nisu voljni prekinuti tradiciju. Ako je djed bio ratar, unuk to ne mora biti… Može proizvoditi češnjak, rajčicu, možda jagode… Ili grah, da ne moramo jesti kineski uvezen preko Kanade.

Da se razumijemo, itekako znam i naglašavam – poljoprivreda je kruh sa sedam kora. Težak i kompliciran posao. No, unatoč problemima i žalopojkama dijela poljoprivrednika, Hrvatska ima proizvođače s vrhunskim rezultatima. Mnogi imaju i prinose i kvalitetu bolju od europske konkurencije. Nažalost, o takvima se malo zna, nema ih baš u medijima… Javnim prostorom dominiraju oni kojima su u prvom planu kuknjava i optužbe. Još prije ulaska Hrvatske u EU, ozbiljni analitičari stanja u našem agraru procjenjivali su da će od gotovo 180.000 poljoprivrednih gospodarstava opstati tek 20-tak tisuća jer su osposobljeni za dugoročnu tržišnu utakmicu. Sve ostalo je zapravo socijala koju bi trebalo servisirati kroz poseban model potpora budući da proizvode hranu i održavaju ruralna područja.

Za ilustraciju stanja, evo i nekih brojki koje publiciraju mjerodavne državne agencije. Od obrađenih 898.000 hektara, čak 584.000 su pod žitaricama. Pšenica se već desetljećima sije na 150-170 tisuća hektara uz proizvodnju od 800.000 do milijun tona iako su domaće potrebe oko 450.000 tona. Ostalo odlazi u izvoz uz nisku cijenu jer, riječ je o pšenici za stočnu ishranu. Umjesto da dignu kvalitetu pšenice, što traži i domaća industrija i izvoz, ili s viškom pšenice pokrenu vlastiti tov stoke i tako si osiguraju bolji profit, ratari od resornog ministarstva i Vlade ustrajno traže da “otkupna cijena ne smije biti niža od proizvodne”… Zaboravljaju da cijenu svemu, pa tako i pšenici, određuje tržište, odnosno omjer (ne)kvalitetne ponude i potražnje.

Zastrašujući deficit

Već 30 godina kukaju, ucjenjuju, prijete traktorima na prometnicama… A ne žele pšenicu zamijeniti nekom dohodovnijom proizvodnjom. Tek su malobrojni prije koju godinu napustili pšenicu i zasadili šparoge. Posla je puno više, ali, nisu požalili. Šparoge su, kažu, čak 7-8 puta isplativije od pšenice. Donose više novca, ali traže i puno, puno više rada. Za svaki hektar pod šparogama treba najmanje pet radnika dok je za 100 hektara pod pšenicom dovoljan jedan (uz traktori i kombajni), i to uz angažman samo 2-3 tjedna od sjetve do žetve. U tom grmu zapravo čuči zec koji i dalje motivira ratare na uzgoj pšenice uz vječno nezadovoljstvo.

Podravka, samo za Vegetu, godišnje treba više od 50.000 tona raznovrsnog povrća koje uvozi jer, ga ne može kupiti doma. Sva domaća proizvodnja povrća već godinama vrti se na tek 9-11 tisuća hektara. Nedovoljno za podmiriti ni svakodnevne potrebe domaćeg stanovništva. Zato je uvoz golem i vanjskotrgovinski deficit zastrašujući.

Da se površine pod pšenicom smanje samo 20-tak posto i usmjere na povrtlarstvo, uvoz bi pao. Možemo samo sanjati o kakvom bi izvoznom bumu povrća, ali i voća, mogli govoriti kada bi se svi hektari s kojih se žanje višak stočne pšenice jeftino plasirane u izvoz prenamijenili za druge kulture.

Uz lošu strukturu proizvodnje veliki problem je i nespremnost na udruživanje. To je bolest koja sustavno proždire hrvatski agrar unatoč milijardama ubačenih u taj sektor kroz poticaje unatrag tri desetljeća.

Za ilustraciju, evo nekoliko podataka. Pod vinogradima je 17.277 hektara koje obrađuje 31.600 poljoprivrednih gospodarstava. Voćarstvom se bavi 47.558 gospodarstava, a voćnjaci zauzimaju 39.465 hektara. Ili, maslinike ima 23.460 gospodarstava na 17.239 hektara.

U prosjeku vinogradi, voćnjaci i maslinici po jednom gospodarstvu veliki su od 0,5 do 0,8 hektara. Takva usitnjenost najbolje svjedoči da većina gospodarstava zapravo spada u kategoriju hobista.

Umjesto da se organizirano povežu i okrupne svoja gospodarstva, hrvatski poljoprivrednici bježe od udruživanja iz samo njima znanih razloga. Istodobno ne štede riječi dok prozivaju trgovce uz tvrdnju da zbog njih i niskih otkupnih cijena moraju zaoravati povrće, ostavljati voćke neobrane. Nisam odvjetnik trgovaca, no oni imaju teško oboriv argument. Kažu – ne mogu čekati da im dnevno kaplju pojedinci nudeći 100-300 kilograma nekog voća, povrća… Moraju, ističu, imati kontinuiranu opskrbu i danima unaprijed znati isporučljive količine, iskazane u tonama.

Zadrugarstvo u Hrvatskoj, unatoč tradiciji duljoj od stoljeća, i danas je u povojima. Tako je 2022. zaključena sa aktivnih 128.290 obiteljskih gospodarstava i tek 357 zadruga. Što je razlog takvu stanju, teško je razumjeti. Nepovjerenje, zavist, neznanje… Ostaje nepoznato… Odlaze naši poljoprivrednici u svijet kako bi prikupili nova znanja. Kada se vrate, ushićeno pričaju primjerice, o nepreglednim prekrasnim voćnjacima u Tirolu. Kojima uspješno upravljaju ne pojedinci već zadruge. Zašto viđeno nisu pripravni primijeniti doma? Odgovor nemaju, iako oni sami najviše gube.

Njemačka, Austrija, Italija, Nizozemska… u poljoprivredi imaju snažno razvijene zadruge s godišnjim prihodom koji se mjeri u desecima milijardi eura. Prihod malobrojnih hrvatskih zadruga značajno je ispod iznosa koje resorno ministarstvo godišnje isplati kroz poticaje.

Primjer ribarske zadruge

Kao što ima iznimno uspješnih poljoprivrednika i takvima naklon do poda, Hrvatska ima i odličnih zadruga, ali i jednih i drugih premalo. Tri godine je ribare uvjeravao da im sigurnu budućnost jamči samo udruživanje, sjeća se upravitelj jedne zadruge. Danas je u zadruzi 16 članova, višemilijunskim potporama iz EU podigli su i suvremene pogone s hladnjačom, broje 90 zaposlenih i gotovo sav ulov izvoze. I iza uspješne proizvodnje šparoga stoje – zadruge.

Uspije li tko riješiti ova dva akutna problema hrvatskog agrara, širom će otvoriti vrata uspješnijoj budućnosti. Ne samo kroz, samodostatnost već i izvoz. Neće to riješiti nijedan ministar ma koliko volje, stručnosti i sposobnosti imao.

Dok poljoprivrednici sami ne shvate da su zapravo poduzetnici, odgovorni za vlastiti projekt, slušat ćemo žalopojke. Nažalost, politika im je desetljećima podilazila rješavajući njihov bunt (ne)planiranim financijskim injekcijama. Čineći time štetu svima, i to na duge staze.

U Baranji jedan mladi poljoprivrednik sadi marelice i bademe. Od kuda badem u Baranji, a ne pšenica ili kukuruz, čude se mnogi. On odgovora da je istraživao što nedostaje HR tržištu, a može uspjeti na toj lokaciji. Hrvatska ima tek 806 hektara pod bademima i svega 220 hektara s marelicama. Naranče nam rastu na 80 hektara dok ih Grčka uzgaja na 30.000 ha. Limuna imamo na samo 40 hektara. A mediteranska smo zemlja.

Da bi Hrvatska bila samodostatna u maslinovom ulju treba još podići oko 4000 hektara što nije ni skupa ni nemoguća misija. Duž priobalja, da otoke ne spominjem, umjesto voćnjaka, maslinika, vinograda rastu korov i šipražje… Bivše poljoprivredne površine (pa i šume) zapuštene su u očekivanju prenamjene u skupe građevne parcele. Turizam će, misle neki, donijeti budućnost punu blagostanja. Samo, što ćemo jesti…