Službene brojke državnih statističara potvrdile su ranija očekivanja da će Hrvatska i 2018. završiti “u plusu”, a javni dug ostati ispod 75 posto BDP-a. Višak konsolidirane opće države dosegnuo je 758 milijuna kuna na kraju 2018., tek 0,2 posto BDP-a, a dug se spustio na 74,6 posto udjela u BDP-u. Iako je proračunski višak u svakom slučaju pozitivna vijest u zemlji koja u red dovodi javne financije ne bi li proširila svoj fiskalni kapacitet u duljem roku u kojem je nova kriza tek pitanje tajminga, realno nemamo puno razloga za slavlje. Višak proračuna gotovo je četiri puta manji od lanjskog zbog plaćanja 2,5 milijarde kuna jamstava brodogradnji. A, ruku na srce, bez podosta kalkuliranja jesenas i prebacivanja dijela tih isplata na 2019., danas ne bismo ni govorili o suficitu. Brojke otkrivaju da su najveći utjecaj na generiranje viška imali znatno bolji rezultati izvanproračunskih korisnika i javnih poduzeća koji ulaze u računicu te skok poreznih prihoda veći od 7 posto.

To govori da su javne financije u 2018. jahale na valu vrhunca ekonomskog ciklusa, niskih kamatnih stopa, ali i efekta proširenja porezne baze. A na rashodnoj se strani ništa bitno nije promijenilo, osim jasno, kostura iz ormara brodogradnje koji će i ove godine dosegnuti iznose u milijardama. Za razliku od prošle godine, u 2019. Vlada prognozira usporavanje rasta na 2,5%, a potom dodatno kočenje prema 2,4% u 2020., pod pretpostavkom da se ne ubrza povlačenje EU novca koji bi generirao investicije. Usporavanje BDP-a sa sobom nosi slabiju naplatu poreznih prihoda i općenito punjenje proračuna. S druge strane, zasad još sramežljivo, ali na horizontu se naziru novi proračunski kosturi iz ormara, poput vječnog bolesnika zdravstvenog sustava koji je nakon niza injekcija i dalje rupa bez dna, ali i državnih kompanija HŽ Carga i Croatia Airlinesa, za čije obveze garantira novac građana. Da uvijek “vrag ide na veliku hrpu”, čak i kad je eurom na horizontu iscrtana jasna putanja kresanja javnog duga, govori što smo debelo zakoračili u drugu polovicu mandata. Razdoblje u kojem, bez iznimke, popuštaju kočnice u trošenju javnog novca.